Izazovne trase, prevrtanja i kvarovi, obilježili ovogodišnji dolazak reli šampionata u Grčku Grčka jeste kolijevka sporta i Olimpijskih igara, ali joj je istorija mnogo dublja…
Formula 1 je najčešće tretirana kao vrhunac motosporta, ali je nezaobilazna debata svih ljubitelja jurnjave na četiri točka uvijek ista – da li to prvo uzvišeno mjesto pripada tom ili Svjetskom reli šampionatu (WRC).
U razgovoru se ipak nikada ne pominju američke trkačke kategorije, poput “Nascar-a” ili šampionata “Indycar”, ali ni dalekoistočne japanske Super formule. Diskusija traje generacijama i uvijek je ista, ogromne brzine i vratolomne sile, ili poprečna precizna jurnjava po šljunku, blatu, ledu…
Pravog odgovora vjerovatno nikada neće ni biti, ali je ovaj drugi trkački cirkus nedavno ugostila mediteranska Grčka. Država sa više od 70 godina reli istorije, trke nudi na stjenovitim i zahtjevnim planinskim stazama, gdje često umjesto čiste brzine pobjeđuje strpljenje. Tako je bilo i ove godine, pa su neki od najboljih vozača današnjice opet dobili priliku da jure ulicama, brdima, šljunkom, pijeskom…
Grčka je poznata i po takozvanim “Super specijalnim ispitima”, kraćim dionicama koje se obično voze na asfaltu, a jednoj od njih, nedaleko od Atine, 7. septembra prisustvovao je i reporter “Vijesti”…
Ono što reli vozače izdvaja od svih drugih trkačkih kategorija, jeste činjenica da osim upravljanja automobilima na najzahtjevnijim dionicama na svijetu, oni ih sami i opravljaju. Tako se tokom atinskog ispita svaki od vozača i suvozača iz prve klase šampionata mogao vidjeti u svom elementu, sa malim specifičnim šrafcigerima, prljavih ruku, leđa savijenih pred vozilima, kako namještaju rešetku sa svjetlima za noćnu trku.
Impresivno je što se montiranje radi na automobilima koji su nekoliko sati prije toga jurcali grčkim brdima i drugim kozjim stazama, pa se dodatni farovi moraju staviti i na vozila koja su oštećena, prljava od blata, sa kojih vise komadi plastike, zemlje, trave…
Otežano montiranje tako nije zaobišlo Španca Danijela Sordoa , kojem je u tom momentu već bio oštećen i ogoljen dio zadnjeg desnog dijela automobila, od gepeka do suvozačevih vrata. Sordo je tako proveo više od 20 minuta pokušavajući da namjesti noćna svjetla na svom Hjundaiu, polovinu od toga je proveo u ležećem položaju.
Kraljevsku klasu relija ustvari čine automobili koje svaki dan prolazimo na ulici, i to modeli kompanija Tojota, Hjundai i Ford. Osim izgleda, sve sličnosti sa drumskim verzijama završavaju tu, ove mašine su značajno odvojene od poda, imaju ogromne i specifične sisteme vješanja, hibridne motore sa više od 500 konjskih snaga, a pritom su i izuzetno aerodinamički kompleksni. Pažnju posebno privlače i spojleri, odnosno ogromna krila koja leže na vrhu gepeka, kroz čije detalje se vidi različita filozofija dizajna svakog tima…
Reli automobili su svakako čistokrvne trkačke zujalice, ali se tek izbliza jasno vidi koliko su inženjeri mislili o svim detaljima. Timovi ni funkciju retrovizora nisu prepustili slučaju, pa neki od njih izgledaju zaista čudno i liče na obrnute ručke od vrata, ali jasno, sve sa skrivenim ciljevima preusmjeravanja vazduha pri velikim brzinama. Usisnici za hlađenje kočnica, motora, kabine vozača, ništa nije prepupušteno slučaju, a posebno je impresivan zadnji branik, izvajan u raznim oblicima radi postizanja nivoa trenja pri sječenju vazduha.
Gledanje parkiranih vozila kao u muzeju je jedno, dok je njihova jurnjava nešto sasvim drugo. Iako se specijalni ispit održavao na asfaltnoj stazi, a ne na makadamskim putevima, ovi brzinci su opet ponudili sve što je publika htjela da vidi, velike brzine, žestoka kočenja, bočnu vožnju desetinama metara, zapaljene kočnice…
Žamor publike u noći i iščekivanju početka događaja, ubrzo presijeca zvuk brujanja i tada nastaje muk. Eho mašine se čuje iz daljine i pojačava, dok automobil neočekivano ne izleti pred publiku. Tu se, već pri prvom izlasku na stazu, moglo vidjeti i koliko ovi automobili “šetaju” pri kočenju, odnosno osjetljivi ples volana, vozača i kočnica dok se priprema za ulazak u omanju kružnu dionicu. Cilj je biti najbrži na ovih dva kilometra betona, pa je svaka krivina igra milimetara, koliko kočiti, koliko brzo ući u krivinu i kako iz nje izaći. Tu su se najbolje i vidjeli stilovi vozača i razlike u mašinama, neki zadnjim krajem klizaju duž cijele trase, dok drugi voze konzervativnije i nadaju se bržem izlazu na pravce.
Najveći aplauzi i zvižduci svakako pripadaju onima koji ruše čunjeve, pale gume, podižu zemlju i pijesak u vazduh, a u krivinama jedva održavaju vozila na putu. Publika posebno reaguje i na one koji voze uprkos većim oštećenjima, a čast je ovaj put pripala Sordou koji je dionicu odvozio sa vozilom kojem je nedostaje četvrtina karoserije.
Noćno jurcanje omogućava i da se u praksi vide varnice koje pljušte iz kočionih diskova pri rvanju vozača i mašine tokom usporavanja. Osim toga, noć odjekuje i zvukom cvilećih guma, koje su svugdje osim na pravcima, na ivici lijepljenja. Nakon sprinteva prve klase, slijede i slabiji automobili i neiskusniji vozači, pa je noć u momentu obasjao i omanji požar na kočnicama jednog od juniora…
Ovaj događaj u Grčkoj nosi naziv “Reli bogova”, što je u slučaju ove kulture, tradicije, trkačkog pedigrea, i planina koje guraju ljudske i granice automobila do kraja, potpuno opravdano.
Za one koje brza vožnja ne intrigira ali su ljubitelji sporta, Atina svakako ima štošta da ponudi. U kolijevci sporta, na prvom mjestu je nezaobilazni Stadion Panatinaiko, na kojem su održane prve međunarodne Olimpijske igre 1896. godine. Ovo džinovsko mermerno zadnje je i dan danas impresivno, a šetnjom po tribinama izgleda potpuno nerealno, da je ljudska ruka uspjela da ga napravi prije gotovo 130 godina.
Iako je nekada sa istih tribina najveći sportski događaj gledalo 50.000 gledalaca, u vrelim septembarskim popodnevnim časovima, na vrh stadiona se penje po svega nekoliko turista. Osjećaj sjedenja u sjenci višemetarskog olimpijskog prstenja i pogled koji se na i dalje potpuno bijeli stadion pušta je iz nekog razloga opuštajući. U glavi igra samo jedno pitanje, kako je neko ovo uspio da napravi tada? Slaganje blok po blok, kamen po kamen, sa precizno izrađenim lukovima i proširenjima duž igrališta, dobrim pregledom sa svake tačke tribine, tunelima unutar zidina koji danas nažalost vode samo do suvernirnica, sve u konačnom djeluje kao nešto više od samog čovjeka. I raspoloženje posjetilaca je takvo, pa su nezaobilazni osmijesi, sprintevi, fotofiniši i poziranje na podijumu…
Grčka jeste kolijevka sporta i Olimpijskih igara, ali joj istorija, a posebno Atini, teče mnogo dublje. Tako svako mjesto, ulicu, turiste i tradicionalne smjene straže pred Parlamentom, istorijski i budno, nadzire grad na brdu – atinski Akropolj. Iako je Partenon sa prepoznatljivim stubovima, njegov zaštitni znak i najslavniji dio, ovu viševjekovnu tvrđavu rasutu po brdu, čini niz važnih zdanja, urušenih hramova i zgrada.
Posjeta Akropolju u ljetnjim mjesecima je bez vode praktično nemoguća, jer je Atina rerna koja turiste peče polako i neosjetno. Iako se septembarske temperature kreću oko 30 stepeni, klima i ambijent su specifični pa je subjektivni osjećaj za oko deset stepeni viši, dok žeđ hvata postepeno i lukavo. Neočekivan je osim broja turista, koji pri usponu zakrče prolaze na dionicama, i dio podloge po kojem se šeta posljednjih 200 metara. Tu se osim betona pod nogama javlja i mermer, koji je izlizan i izuzetno klizav, a u velikim gužvama na oko i opasan.
Laici ove nauke će osjetiti kako istorija ovdje vrišti iz svakog antičkog stećka, stuba, hrama i ozidine. Iako se obilazak sa makar audio vodičem preporučuje, on nije nužan jer je riječ o svetom mjestu, čija pojava govori više nego hiljade riječi, koje bi kroz nekoliko sati tuđi glas ulio u uho. Svetilišta, teatri i vjerski objekti zahtijevaju poštovanje, i bez pitanja ga dobijaju.
Starogrčkom umjetnošću, pogledom i cijelim brdom, svakako vlada hram posvećen Atini – Partenon. Kaskadne staze, vrućina, uspon po skliskom mermeru, probijanje kroz željne turiste, sve vodi do ovog žućkastog i visokog hrama, po kojem se vidi da hiljadama godina izdržava sunčeve zrake, ratove i okupacije. Prepoznatljivi stubovi i zdanje govore sami za sebe, a značaj Partenona je jasan samo po činjenici da njegova obnova traje od 1975. godine.
Osim Akropolja, vrijedna vremena je kratka posjeta obližnjem brdu – Aeropagu, na koje su stari Grci zasijedali o važnim pitanjima, ali i birali presude za zločine tog vremena. Za one koje antika, sport ni motosport ne animiraju, Atina je vrijedna posjete makar radi šetnje po centru, šopinga i izuzetne kuhinje, a posebno uvijek svježeg pomfrita.
Deseta trka u reli šampionatu ove godine je pripala Belgijancu Tijeriju Nojvilu, kojem je pripalo 24 poena. Time je uvećao prednost u u generalnom plasmanu na 192 poena.
Drugi je bio Španac Danijel Sordo (17 bodova), dok je treće mjesto pripalo vozaču iz Estonije Otu Tanaku, uz 21 poen.
Osmostruki svjetski šampion Sebastijan Ožije je zauzeo četvrto mjesto (13 poena), dok je peti bio Britanac Elfin Evans, kojem je pripalo osam poena.
“Acropolis rally” je održan od 5. do 8. septembra, a uključivao je vožnju na 15 dionica, ukupne dužine više od 300 kilometara.
Naredna trka u šampionatu “WRC” održaće se od 26. do 29. septembra u Čileu.