– Imali smo stan u mjestu Dobrinje, gdje smo živjeli godinu-dvije prije rata, a posjedovali smo i kuću u drugom dijelu grada, u kojoj su živjeli baba i deda. Budući da niko nije vjerovao da će stvarno doći do tog rata, otišli smo jedan dan da ih obiđemo, a kako su te večeri postavljali barikade, nismo mogli da se vratimo u stan. Bio je vojni čas, ali su se tada svi zajedno čuvali, i muslimani i Srbi. Kroz neko vrijeme desio se iznenadni napad, i mi smo tada bježali i povlačili se kroz jednu šumu. Pucalo se, to je bio konvoj ljudi koji se povlačio, ljudi su ginuli od granata, metaka, gazili smo preko mrtvih bukvalno u tom povlačenju – rekao je Bojan, pa nastavio:
– Tata mi je ispričao da sam mu tad prvi put rekao: „Tata, ja se bojim“. U jednom momentu smo se čak razdvojili, ja sam ostao sa komšijama i rodbinom, a on je pokušavao da povede babu i dedu, nažalost bezuspješno. Za to vrijeme, sestra i majka su nam bile u Dobrinji, gledale su na televiziji šta se dešava. Narednih dana išli smo od logora do logora, a tata je kasnije prebacio mamu, sestru i baku u dio teritorije gdje smo mi bili – prisjećao se ranije Bojan, koji se sa porodicom ubrzo poslije očevog teškog ranjavanja preselio kod ujaka u Crnu Goru, a zatim i u Beograd, gdje su on i sestra kao tinejdžeri doživjeli još jednu veliku neprijatnost.
Dva i po mjeseca pjevač i njegova sestra proveli su u zatvorskoj samici zbog optužbe da njihova porodica krije informaciju o generalu Ratku Mladiću.
– Dešava se taj period hapšenja, gdje smo kao porodica, a pogotovo sestra i ja bili kolateralna šteta. Mene su teretili dok sam imao 17 godina, proveo sam dva mjeseca u samici, majka osam mjeseci i sestra isto dva i po mjeseca, dok otac ostaje sam. Samo zato što je majka radila u birou Republike Srpske kod Jovana Đoge, koga su teretili za skrivanje Ratka Mladića. Hapse sestru i mene da bi ucijenili majku da nešto kaže, tipičan politički slučaj – rekao je pjevač.
Poslije 11 godina, kako jed dodo, pravda je pobijedila.
– Mi smo svi oslobođeni i istina je izašla na vidjelo, hvala Bogu. Majka je u to vrijeme dobijala prijeteće poruke različitih sadržaja. U zatvoru su prema meni i sestri svi stvarno bili dobri, jer su znali da smo tu na pravdi Boga. Tu sam zapalio i prvu cigaretu. To je bila agonija, jer nisam znao ni zašto sam tu, nisam znao ni kako su mi sestra, majka, otac, tek poslije 15 dana sam čuo kad je došao advokat u posjetu – ispričao je svojevremeno Bojan, koji teške događaje iz djetinjstva nastoji da zaboravi.
