Predsjednički i parlamentarni izbori na Tajvanu u subotu, 13. januara, biće presudni za budućnost ovog samoupravnog ostrva i njegove odnose sa Kinom.
Istovremeno, oni će u velikoj mjeri uticati i na stabilnost azijsko-pacifičkog regiona u trenutku kada jača rivalstvo Pekinga i Vašingtona.
Kina tretira Tajvan kao svoju teritoriju i ove izbore doživljava kao opredeljivanje između rata i mira upozoravajući da bi svaki pokušaj proglašenja njegove nezavisnosti „značilo rat“.
S druge strane, tajvanski zvaničnici ne prihvataju suverenitet Kine, dok SAD vode politiku „strateške ambivalentnosti“.
Vašington podupire bezbjednost Tajvana slanjem vojne opreme, ali se od 1979. pridržava politike „jedne Kine“, tako da je zvanični Peking odnosno Narodna Republika Kina jedini subjekt u međunarodnom sistemu.
Na poslednjih pet izbora otkako je uspostavljen demokratski sistem 1996, birači su se opredeljivali između kandidata dvije ključne stranke: Demokratske progresivne partija (DPP), koja je na vlasti u poslednjih osam godina, i Kuomitanga (KMT), vladajuće partije tokom autoritarnog perioda koja je na kraju omogućila tranziciju ka demokratiji.
Riječ je o stranci čiji su pripadnici sa liderom Čang Kaj Šekom izbjegli 1949. iz Kine na Tajvan (bivša Formoza) nakon poraza u građanskom ratu sa Komunističkom partijom Mao Ce Tunga.
Ukratko, Kuomitang se zalaže za angažovanje sa Kinom, barem ekonomski, dok DPP naglašava rastuću prijetnju iz Kine po Tajvan.
Novina na ovim izborima je i treći kandidat iz Tajvanske narodne stranke (TPP) koja tvrdi da zauzima sredinu između dva tradicionalna tabora, posebno popularna među mladim biračima, kojima su bitne i druge teme, prije svega ekonomske.
Zbog toga su ovo među najnezizvjesnijim izborima, sa malom razlikom među kandidatima prema anketama.
Sve partije nastoje da uvjere birače da je njihova politika prema Kini ispravna. DPP tvrdi da neće težiti nezavisnosti kao što ih optužuje KMT, već će nastaviti dosadanju uravnoteženu politiku predsjednice Cai Ing-ven.
KMT ističe da može iskoristiti prednosti odnosa s Kinom dok i dalje štiti interese Tajvana.
Kako ističe Ričard Buš (Richard C. Bush), analitičar Instituta Brukings (Brooking’s Institutions), medijska karakterizacija Kuomitanga kao prokineske opcije, a Demokratske progresivne partije kao pobornika nezavisnosti Tajvana – pogrešno predstavlja složeniju stvarnost.
Glasači će odlučiti da li žele nastavak politike predsjednice Cai Ing-ven usmjerene na nezavisnost.
Ona je izabrana 2016. i po ustavu ne može da se kandiduje za treći mandat. Iako je umjerena političarka zalažući se za status kvo, odnosno autonomni status ostrva, razljutila je Peking odbijanjem da otvoreno izjavi da je Tajvan dio Kine.
Tokom njenog mandata Kina je prekinula formalnu komunikaciju sa Tajvanom i pojačala vojni pritisak.
Laj Čing-te (64), poznat kao Vilijam Laj, predsjednički je kandidat vladajuće Demokratske progresivne partije.
Otac mu je bio rudar i umro je kada je Laj imao svega tri mjeseca. Njega i petoro braće i sestara podigla je majka.
Ovaj nekadašnji doktor, koji je studirao i na Harvardu, bio je na skoro svim ključnim političkim funkcijama na Tajvanu: poslanik duže od decenije, popularni gradonačelnik grada Tajnana na jugu zemlje i tajvanski premijer.
Sada je potpredsjednik Tajvana. On je najprivlačniji gorljivim pristalicama nezavisnosti, ali je u prošlosti bio popularan i među biračima centra.
Doživljavan u Pekingu sa dubokim nepovjerenjem, sebe je opisao kao „pragmatičnog pobornika nezavisnosti Tajvana“.
On je obećao da će se držati pažljivo skrojene krilatice sadašnje predsjednice Cai: pošto je Tajvan već nezavisan, pa mu ne trebaju dalje deklaracije, odnosno izjave o tome.
Ipak, ako pobjedi, Kina će sigurno nastaviti da prijeti i izoluje Tajvan, ocjenjuje „Ikonomist“ (The Economist).
Hou Ju-ih (66), kandidat Kuomitanga, bio je policajac a potom čelnik Tajvanske nacionalne policijske agencije.
Trenutno je gradonačelnik Novog Tajpeja (predgrađe oko prestonice), sa reputacijom umjerenog i efikasnog političara.
Kao dete pomagao je ocu koji je prodavao meso na ulici u gradu Čiaiju, jednom od uporišta pokreta za nezavisnost Tajvana.
U Kuomitangu se nadaju da će s obzirom da je rođen na Tajvanu uspijeti da privuče birače izvan tradicionalne baze partijskih imigranata iz Kine nakon 1949. i njihovih potomaka.
Istovremeno, mnogi u Kuomitangu koji su izbjegli iz Kine vjeruju u pankineski identitet pa su rezervisani prema Hou Ju-ihu.
On se zalaže za razgovore sa Komunističkom partijom Kine o smanjenju tenzija preko moreuza, ali i jačanje bezbjednosti Tajvana. U tekstu za „Foreign Affirs“ je predočio „tri D“ platformu: odvraćanje (deterrence), dijalog i deeskalacija.
Kada je kandidat Kuomitanga poslednji put bio predsjednik, od 2008. do 2016. godine, Tajvan je potpisao preko dvadeset sporazuma sa Kinom, uključujući značajan Okvirni sporazum o ekonomskoj saradnji.
Ona se odvijala na osnovu takozvanog „Konsenzusa iz 1992“, što prema Kuomitangu znači da se obje strane Tajvanskog moreuza slažu da postoji jedna Kina, ali da imaju različita tumačenja o tome koja vlada je pravi predstavnik Kine.
Za KMT to je Republika Kina (Tajvan), a ne Narodna Republika Kina. Međutim, Peking smatra da je Tajvan dio Kine, a Narodna Republika Kina je jedina legalna vlada koja je predstavlja.
Hou tvrdi da prihvatanje „Konsenzusa iz 1992“ ne znači odustajanje od suvereniteta Tajvana, kao što tvrdi Demokratska progresivna partija.
Hou se protivi nezavisnosti Tajvana, tvrdeći da većina stanovništva ne želi formalnu nezavisnost te da bi takav put nanio štetu odnosima Tajvana sa Sjedinjenim Državama i drugim partnerima.
Istovremeno, njegovo protivljenje ponudi Pekinga Tajvanu koncepta „Jedna zemlja, dva sistema“ jeste pokušaj da ide u korak sa javnim mnjenjem, koje je duboko skeptično prema Kini i zabrinutost da će Tajvan postati sledeći Hong Kong, navodi „Savjet za spoljne odnose“ (The Council on foreign relations).
Peking bi vjerovatno odgovorio na pobjedu Houa smanjenjem tenzija u Tajvanskom moreuzu.
U nekom trenutku, međutim, ovaj period medenog mjeseca bi se vjerovatno završio kada Kina uvidi da Hou – kao i većina Tajvanaca – nema interesa za ujedinjenje i umjesto toga želi da zadrži status kvo na neodređeno vrijeme.
„Onda bi se postavilo pitanje da li je Si spreman da toleriše status kvo ili bi nastojao da ubrza rešavanje razlika preko moreuza“, ocejnjuje „Savez za spoljne odnose“.
Ko Ven-je (64), kandidat Tajvanske narodne partije (TPP), bio je hirurg prije nego što je 2014. učestvovao na izborima za gradonačelnika Tajpeja, glavnog grada Tajvana. Ubjedljivo je pobijedio kandidata Kuomitanga, iako prethodno nije imao političko iskustvo.
Služio je dva mandata do 2022. U međuvremenu je osnovao Tajvansku narodnu partiju.
Kako navodi „Gardijan“ (The Guardian), poznat je po neukusnim šalama. Njegova popularnost raste uprkos čestim gafovima. U oktobru prošle godine je uporedio odnose preko Tajvanskog moreuza sa „rakom prostate“ u metafori o potrebi koegzistiranja sa svojim neprijateljima, odnosno Kinom.
Pristalice ga zovu i „Ko P“ ili „profesor Ko“. Stekao je ogroman broj pratilaca na mreži. Na Instagramu ima 1,1 milion pratilaca, dok Lai iz DPP-a 171.000, a Hou iz KMT-a nešto više od 97.000.
Samo je odlazeća predsjednica Cai Ing-ven, blizu Ko-ovoj popularnosti na mreži, sa 979.000 pratilaca na Instagramu.
Ko sebe predstavlja kao tehnokratu, više se fokusirajući na domaće probleme kao što su energija i stanovanje nego na odnose sa Kinom.
Ova partija ima najveću podršku među mladima gradeći imidž borca protiv establišmenta.
U zavisnosti koga pitate, Ko je fleksibilan pragmatičar ili površni populista kome nedostaju osnovne vrijednosti. On se pozicionira kao tehnokrata „trećeg puta“ između DPP-a i KMT-a, između provociranja Kine i priklanjanja njoj. U stvari, njegova politika prema Kini je bliža Kuomitangovoj.
Prošle jeseni je bilo reči o zajedničkom nastupu na predsjedničkim izborima TPP i KMT, ali se nisu mogli dogovoriti ko će biti predsjednički kandidat.
Dok DPP predstavlja izbore kao opredeljivanje između „demokratije i autokratije“, a KMT tvrdi da je to pitanje „rata ili mira“, Ko kaže da su izbori nadmetanje između „nove politike i starih snaga“.
Malo je vjerovatno da će pobijediti, ali će njegova partija svakako uzeti značajan broj poslaničkih mandata i od nje će zavisiti parlamentarna većina.
Prema anketi agencije „My Formosa“ Laj uživa podršku 35,2 procenta birača, Hou 32,1, a Ko 19,7. Moguća statistička greška je 2,8 odsto, tako da je ishod neizvjestan.
Održava se samo jedan krug izbora i kandidat sa najvećim brojem glasova je pobjednik bez obzira na izlaznost.
Više od 19 miliona birača, od ukupno 23,6 miliona stanovnika Tajvana, glasaće i za parlament.
Laj je pozvao pristalice da podrži i kandidate njegove partije za poslanike, ističući da neće moći da efikasno vodi Tajvan ako ne osvoje barem polovinu mandata.
Od prvih opštih izbora na Tajvanu 1996. godine, smjena vlasti između KMT i DPP postala je dio status kvoa. Nijedna grupa nije ostala na funkciji više od dva uzastopna mandata.
Sve velike stranke nastoje da uvjere glasače u ispravnost svoje politike prema Kini.
Međutim, građane brinu i druga pitanja. Iako Tajvan proizvodi više od 90 odsto svjetskih najmodernijih čipova, koji su ključni za kompanije poput Epl do električnih automobila, mladi ljudi koji nisu zaposleni u sektoru informacionih tehnologija zabrinuti su da nikada neće dobiti dobar posao.
Većina mladih glasača koje je intervjuisao CNN ukazala je na problem stagnirajućih plata i nedostatka javnih stanova.
Procjenjuje se da je 2023. godine tajvanska privreda zavisna od izvoza porasla za samo 1,61 odsto, što je najsporiji tempo u poslednjih osam godina zbog slabljenja globalne potražnje za njegovim tehnološkim proizvodima, prema procjenama vladinog biroa za statistiku.
I dok Tajvan ima neospornu ulogu globalnog lidera u snabdijevanju najsavremenijim poluprovodničkim čipovima, prihoda za zaposlene u drugim sektorima uglavnom stagniraju u poslednje dvije decenije.
Prema najnovijim podacima, medijalna mjesečna plata na Tajvanu bila je 1.386 dolara u 2022. godini, što je znatno niže od drugih ekonomija sa visokim rastom u takozvana „četiri azijska tigra“, uključujući Južnu Koreju (1.919 dolara), Hong Kong (2.444 dolara ) i Singapur (3.776 dolara).
U isto vrijeme, javni smještaj je teško dostupan na Tajvanu. Od novembra 2023. godine, javni stanovi su činili samo 0,2 odsto svih jedinica na Tajvanu, što je znatno niže od mnogih drugih razvijenih ekonomija, prema podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD).
Ostin Vang (Austin Wang), docent na Univerzitetu Nevada u Las Vegasu, rekao je da životna pitanja zauzimaju značajno mjesto na ovim izborima jer mnogi Tajvanci ne misle da će se na njima kratkoročno suštinski promijeniti odnos Tajpeja i Pekinga.
„U očima mnogih Tajvanaca, oni ne misle da treba da biraju stranu jer misle da se status kvo neće odmah promijeniti. Dakle, ako će status kvo uvek postojati, možda bismo mogli da razmotrimo neka druga pitanja, kao što su socijalna pravda, visoke cijene stanova i slične stvari“, smatra Vang.
To je dodatno opterećenje za vladajući DPP. Ova partija je ojačala nakon suprotstavljanja četiri decenije diktature koju je Tajvanu prethodno nametnuo Kuomintang, čiji su lideri pobjegli sa kopna Kine 1949.
Ali, nakon osam godina na vlasti, mnogi mladi ljudi doživljavaju DPP kao establišment. Tokom vladavine Cai akumulirali su se pomenuti ekonomski i socijalni problemi, uključujući i starenje populacije.
Ipak, rastući značaj egzistencijalnih pitanja na ovim izborima ne znači da mlada generacija na Tajvanu nije svjesna pretnji iz Pekinga.
Vang ističe da u tajvanskom društvu postoji jasan konsenzus da ujedinjenje sa kontinentalnom Kinom jednostavno nije prihvatljiva opcija.
Prema najnovijem istraživanju koje je sproveo Tajvanski savjet za poslove sa Kinom u oktobru 2023. godine, više od 60 odsto ispitanika je za održavanje statusa kvo, dok samo 6,8 procenata podržava trenutno ili eventualno ujedinjenje sa kontinentalnom Kinom.
Udar vlasti u Pekingu na političke slobode u Hong Kongu samo je produbio strah među mnogima da jedinstvena, demokratska kultura Tajvana neće dugo trajati pod kineskim komunističkim liderima.
Samo 13 zemalja u svijetu priznaje Tajvan kao suvjerenu naciju. Ali poslednjih 30-ak godina, ovim ostrvom se upravlja demokratski, nakon više od četiri decenije vojne vladavine.
Tajvansko civilno društvo je često na vrhu rang lista kao najotvorenije ili najslobodnije u cijeloj Aziji, navodi National public radio (NPR).
Peking želi da na ovim izborima pobijedi Kuomitang iako se i on protivi kineskoj aneksiji. Peking nastoji da djeluje i subverzivnim sredstvima na biračko tijelo na Tajvanu, navodi „Gardijan“.
On ima dugu istoriju sajber rata prema Tajvanu. Poslednjih deset godina ovo ostrvo je bilo na udaru najvećih dezinformacija sa strane, navode posmatračke grupe.
Dok je kineska vojska godinama izvodila provokativne akcije narušavajući vazdušni prostor Tajvana, čini se da su te aktivnosti uoči ovih izbora utihnule.
Analitičari spekulišu da Peking uviđa da njegova sve otvorenija agresija potencijalno kontraproduktivna po njegove interese na ovim izborima, prenosi „Gardijan“
U slučaju ponovne pobede Demokratske progresivne partije, kineski predsejdnik Si Đinping rizikuje da „izgubi“ Tajvan, rekao je nedavno za RSE Lobsang Sangaj (Sangay), bivši predsjednik (Sikyong) Vlade Tibeta u egzilu (2011-2021), sada profesor Harvard Law School.
Kada je prvi put pobijedila 2000. godine, počela je da mijenja udžbenike u cilju jačanja tajvanskog identiteta – i kao nacije i kao države. Ako pobijedi i na sledećim izborima, vladaće još osam godina. To znači da će djeca na Tajvanu biti naučena da je Tajvan nezavisna zemlja odvojena od Kine“, istakao je Sangaj.
Po njegovom mišljenju pobjeda kandidata Demokratske progresivne partije bila bi nalik pobjedi Volodomira Zelenskog na izborima u Ukrajini.
„Putin je zaključio da zbog toga gubi Ukrajinu u korist NATO-a ili EU. Si Đinping bi slično rekao da gubi Tajvan u korist Zapada“, naveo je Sangaj.
U međuvremenu, Peking, Tajpej i Vašington demonstriraju odlučnost u jačanju vojnih kapaciteta.
Kako navode Boni Glejzer (Bonnie S. Glaser), Džesika Čen Vajs (Jessica Chen Weiss) i Tomas Kristensen (Thomas J. Christensen) u „Foreign Affairsu“, Peking se nada da će sprečiti Tajvan da dalje konsoliduje svoje razdvajanje od Kine, dok se Tajpej i Vašington nadaju da će odvratiti Peking od napada na Tajvan kako bi ga prisilila na ujedinjenje.
„Ipak, sve tri strane su zanemarile odgovarajuće napore da signaliziraju jedna drugoj da ove vojne pripreme nemaju za cilj promjenu status kvo ili da isključe mogućnost za konačno mirno rješavanje razlika preko (Tajvanskog) moreuza“, ocjenjuju ova tri autora.
Naravno, sve strane su, u izvesnoj mjeri, nastavile da pružaju međusobna uvjeravanja. Visoki zvaničnici američke administracije ponovo su potvrdili da Vašington ne podržava nezavisnost Tajvana.
Kineski lideri ističu da „mirno ponovno ujedinjenje“ ostaje njihova najpoželjnija opcija (iako su skloni da provokativne akcije na ivici rata, smatraju i dalje mirnim); a lideri u Tajpeju su se uzdržali od zalaganja za formalnu nezavisnost.
„Nažalost, zvaničnici u sve tri prestonice su takođe proširili obim mjera, za koje vjeruju, da su legitimne signalizirajući odlučnost u odgovoru na uočene prijetnje, podstičući potencijalno opasnu spiralu akcija i reakcija“, ocjenjuju Glejzer, Vajs i Kristensen.
Tako Peking smatra da podrškom Tajvanu SAD nastoje da „obuzdaju Kinu“.
Stoga je posjeta predsjedavajuće Predstavničkog doma Kongresa SAD Nensi Pelozi (Nancy Pelosi) Tajvanu 2022. uzburkala strasti.
Kineska armija je pokrenula vježbe oko ovog ostrva sa sve učestalijim provokativnim akcijama posle toga.
Procjenjuje se da Kina neće popustiti pritisak na Tajvan ni u slučaju pobjede kandidata Kuomitanga.
U novogodišnjem govoru Si Đinping je istakao da je „ponovno ujedinjenje domovine istorijska neminovnost“, što je protumačeno i kao ostavljanje mogućnosti da se to učini vojnim putem.
Na Tajvanu su kroz istoriju pokušali da učvrste uticaj Kina, Japan, Španija i Holandija. Postao je deo Kine 1683, a nakon rata 1895. okupirao ga je Japan. Kina je povratila ovo ostrvo 1945.
Nakon završetka građanskog rata 1949. poraženi nacionalni pokret Kuomitang se povukao na Tajvan, koji je bio predstavnik Kine u Ujedinjenim nacijama do 1971. odnosno do čuvenog zaokreta u politici SAD, kada je predsjednik Ričard Nikson doputovao u Peking u cilju normalizacije odnosa sa komunističkim vlastima i jačanja bloka protiv Sovjetskog Saveza.
SAD su 1979. uspostavile formalne odnose sa Pekingom, vodeći se principom „jedne Kine“, ali su se istovremeno obavezale da pomognu Tajvanu da se brani, snabdijevajući ga oružjem.
