Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se svake godine 25. novembra. U Iranu se, međutim, malo zvanično govori o ovom danu.
Kada se mediji u Iranu bave pitanjem „nasilja nad ženama“, obično se fokusiraju na nasilje nad ženama u zapadnim zemljama gde ljudi navodno žive bez zaštite vjere. Pozivaju se na statistike koje navodno pokazuju mnogo veće nasilje nego u Iranu.
Međutim, statistike o nasilju nad ženama u Iranu teško je pronaći i često su nepotpune.
„Najveća opasnost za žene u Iranu dolazi od države“, kaže iranska pravnica i vjerska naučnica Sedigeh Vasmagi za DW.
Ova 62-godišnja pravnica iz Teherana jedna je od najistaknutijih kritičarki Islamske Republike. Dugo je bila jedina žena koja je predavala na teološkom fakultetu u Teheranu.
Vasmagi posebno kritikuje zakone koji se temelje na striktnom tumačenju šerijatskog prava. „Ovi zakoni legitimišu upotrebu nasilja nad ženama i time mu daju pravnu osnovu.“
Primjer za to ova pravnica vidi u novom nacrtu zakona o obaveznom nošenju marama kao i u svim drugim strožim mjerama u vezi s kodeksom odijevanja žena „koje se masovno sprovode golim nasiljem“.
Vasmagi je živjela u Njemačkoj između 2011. i 2017. i radila kao gostujuća profesorka na Univerzitetu u Getingenu. Ovog aprila napisala je otvoreno pismo vrhovnom vođi Islamske Republike, Aliju Hameneiju u kojem propituje hidžab iz teološke perspektive.
Zakoni o hidžabu nemaju temelj u Kuranu, tvrdi Vasmagi, a kažnjavanje žena koje krše ta pravila imalo bi društvene, političke i psihološke posljedice.
Krajem septembra iranski parlament izglasao je kontroverznu reformu zakona o nošenju odjeće, koja predviđa do 15 godina zatvora za žene koje više puta budu uhvaćene bez pokrova za kosu.
Biće kažnjivo i objavljivanje fotografija žena bez marama na internetu, uz moguće zabrane izlaska iz zemlje. Ako takve slike žena prikažu tržni centri, muzeji ili restorani – prijeti im se zatvaranjem.
Za mnoge žene koje odbijaju da nose marame to znači život u strahu da će biti napadnute ili čak pretučene na smrt. Od tragične smrti Jine Mahse Amini u policijskom pritvoru u septembru prošle godine i protesta koji su uslijedili, mnoge su žene u javnosti odbile da maramu.
„U Iranu nasilje nad ženama predstavlja kontinuitet“, objašnjava iranska sociološkinja Azadeh Kian. Ona je direktorka Centra za rodne i feminističke studije na Univerzitetu u Parizu. Dugo se bavi istraživanjem ženskog pokreta u Iranu.
„Državno nasilje u javnosti nastavlja se u porodičnom nasilju“, kaže Kian. „Ako žena u Njemačkoj ili Francuskoj postane žrtva nasilja kod kuće, obraća se policiji. U Iranu policija primjenjuje nasilje nad ženama.“
Žene koje se u javnosti pojavljuju bez marame u povjerljivim razgovorima za DW govore o stresu kojem su izložene.
„U autu mi je pala marama. Snimile su me nadzorne kamere, a auto mi je zaplijenjen“, kaže jedna 50-godišnjakinja iz Teherana. „Najgora stvar je, međutim, kako je moralna policija bila neprijateljska tokom razgovara sa mnom i dopustili su sebi da viču na mene.“
Mnoge žene kažu da se moralna policija često pojavljuje neočekivano i pokušava da zastraši žene korišćenjem nasilja i brutalnosti.
„Ovo nasilje neće zastrašiti žene“, kaže iranski pravnica Sedigeh Vasmagi. „Kao članica ovog društva, posmatram duboku promjenu. Vjera u hidžab i maramu nestaje čak i među mnogim religioznim ljudima, i ženama i muškarcima. Vidim sve više religioznih žena koje više ne nose marame u svojim krugovima i podržavaju ih njihovi muškarci.“
Za sociološkinju Kian, ovaj razvoj ide čak i dalje. „Kada žene dožive nasilje na ulici, ponekad nepoznati muškarci stanu ispred njih i zaštite ih“, kaže ona.
Ona smatra izvanrednim da se to ne događa samo u tradicionalno liberalnijoj prijestonici Teheranu, već u cijeloj zemlji. Sada ima i vlasnika restorana i prodavnica koji bi radije zatvorili svoje radnje nego sproveli zabranu posluživanja nepokrivenih žena.
Iranska teokratija drži se svoje nazadne slike žena, dok iransko društvo sve više stvara novu realnost.
