Postoje večeri kad je dan odavno završen, a tijelo to još nije primijetilo. Posao je ostavljen, vrata zaključana, ali srce kuca brže nego što bi trebalo, misli se vrte u krug, a ruka sama traži telefon. Još jedna vijest, još jedan naslov, još samo malo. Ako vam je ovo poznato, niste sami. Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je 2021. godine s nekim od anksioznih poremećaja živjelo 359 miliona ljudi, što ih čini najčešćim mentalnim poremećajem na planeti. Još više zabrinjava podatak da pomoć dobije tek svaki četvrti oboljeli.
Šta je zapravo anksioznost
Strah i anksioznost su rođaci, ali nisu isto. Strah se javlja kad je opasnost pred nama: pas laje, auto juri ka nama. Anksioznost se javlja kad opasnost tek možda dolazi, kad u mislima prikazujemo sve što bi moglo poći naopako. Nekad nam je to spasavalo život. Praotac koji je u sumrak strepio od šuštanja u travi imao je više izgleda da dočeka jutro od onoga koji je bio bezbrižan. Nevolja je u tome što je taj drevni alarm danas ostao bez prekidača. Grabljivac je nestao, a alarm se i dalje oglašava zbog računa, rokova, poruka, ratnih izvještaja i tuđih savršenih života na ekranu.
Zašto baš sada
Čovjek današnjice ne strepi od jedne opasnosti, nego od hiljadu njih, i to u stvarnom vremenu. Informacije stižu bez prestanka, a loše vijesti stižu prve, jer najbolje hvataju pažnju. Tome treba dodati neizvjesnost oko posla i novca, ubrzan ritam života, usamljenost u gradovima punim ljudi i mreže koje nas neprestano s nekim upoređuju. Stručnjaci već govore i o ekoanksioznosti, strepnji zbog klime i budućnosti planete. Pandemija je sve to ubrzala, a iz tog vremena potiče i riječ koja nam je danas sve poznatija: doomscrolling, beskrajno listanje loših vijesti.
Klinički psiholog Adam Borland iz američke Cleveland Clinic objašnjava da navika postaje problem onda kad nas toliko uvuče da gubimo osjećaj za vrijeme i jasnoću o tome šta čitamo i šta nam to čini. Psihijatar Ronny Tri Wirasto sa univerziteta Gadjah Mada ide korak dalje: kad smo uznemireni, često tražimo nešto snažnije što će nadglasati našu nelagodu, pa nas strašne vijesti, paradoksalno, za trenutak zaokupe. Drugim riječima, ne listamo zato što nas vijesti zanimaju, nego zato što pokušavamo da utišamo nemir. A on se, naravno, vrati dvostruko jači.
Šta se dešava u tijelu
Kad mozak procijeni da nešto prijeti, uključuje autonomni nervni sistem. Luče se adrenalin i kortizol, srce ubrzava, disanje postaje plitko, mišići se zatežu, dlanovi se znoje, stomak se grči. Stručnjaci sa Univerziteta Johns Hopkins upozoravaju da već i gledanje potresnih snimaka pokreće reakciju „bori se ili bježi“, kao da smo i sami u opasnosti. Sama reakcija nije neprijatelj. Ona je stvorena da nas spasi, ali da traje minutima, ne sedmicama. Kad stresni hormoni ostanu povišeni predugo, dolaze umor, razdražljivost, slaba koncentracija i nesanica, a hronično visok stres dovodi se u vezu s bolestima srca, gojaznošću i dijabetesom.
Navike koje hrane tjeskobu
Prva žrtva je obično san. U jednom istraživanju njih sedamdeset odsto priznalo je da društvene mreže provjerava iz kreveta, a što su to duže radili, to su teže zaspivali. Plavo svjetlo ekrana potiskuje melatonin, hormon koji tijelu poručuje da je vrijeme za odmor. Uz to, što više listamo, mozak više luči dopamina, pa ponašanje nagrađujemo i učvršćujemo. Tako nastaje začarani krug: nemir vodi do listanja, listanje do lošeg sna, a neispavan mozak postaje osjetljiviji na strah, pa se nemir još pojača.
Šta kažu psiholozi i kako se oduprijeti
Prvo, dobra vijest: anksioznost se može liječiti, a velik broj ljudi se oporavi. Drugo, rješenje nije da ignorišemo svijet niti da bacimo telefon kroz prozor. Psiholozi savjetuju da naučimo da biramo i mjerimo.
Počnite od okidača. Primijetite koje teme i koji izvori vam podižu nemir, pa ih potisnite iz svojih tokova, a po potrebi prestanite da ih pratite. Johns Hopkins savjetuje da vijesti radije čitate nego gledate, jer manje uznemirujućih slika slabije pokreće alarm. Odredite sebi vrijeme za informisanje, recimo dva puta dnevno, i postavite alarm. Kad zazvoni, ustanite i prošetajte ili se prihvatite nečega što volite. Borland posebno ističe i da povremeno zastanemo i pitamo se kako se osjećamo: ako se uz listanje javljaju glavobolja, napetost u mišićima ili nelagoda, tijelo nam nešto poručuje.
Čuvajte noć. Ekrane ugasite barem sat vremena prije spavanja, a telefon ostavite van dohvata ruke. Tijelu pomozite i direktno: dišite polako, tako da izdisaj traje duže od udisaja, krećite se, ograničite kafu u popodnevnim satima. To nisu čarolije, nego način da nervnom sistemu pošaljemo poruku da je opasnost prošla.
Ne bježite od svega što vas plaši, jer izbjegavanje hrani strah. Okružite se ljudima, razgovarajte, provodite vrijeme van mreže: šetnja, druženje, hobi. Podrška bliskih osoba je jedan od najdjelotvornijih lijekova za tjeskobu koji nema nuspojava.
I konačno, znajte kad treba potražiti pomoć. Ako nemir traje, remeti san, posao i odnose, ako se javljaju napadi panike ili ako vam ni nakon promjene navika ne popušta, javite se ljekaru ili psihologu. Mnogi anksiozni poremećaji su vrlo dobro izliječivi, naročito psihoterapijom, a stid i predrasude često su veća prepreka od same bolesti.
Svijet se neće smiriti zbog nas. Ali možemo mi naučiti da u njemu dišemo. Tjeskoba nije mana karaktera, nego alarm koji predugo zvoni. Cilj nije da ga ugasimo zauvijek, jer nam je ponekad potreban, nego da ponovo čujemo tišinu između dva zvona.
