Rodna ravnopravnost u Crnoj Gori nije ujednačena, već duboko zavisi od mjesta življenja – žena u manjoj opštini ne polazi s iste startne pozicije kao žena u urbanom centru, niti ima iste mogućnosti da tu poziciju promijeni. To je ozbiljno političko pitanje, koje za rezultat ima da u 16 od 25 opština žena ima manje nego muškaraca, iako one čine većinu stanovništva.
To je pokazala analiza Centra za ženska prava (CŽP) i publikacija “Od broja do politike: Rodna slika opština u Crnoj Gori” koja je usmjerena na prepoznavanje stvarnih mogućnosti za unapređenje i djelotvornu upotrebu zvanične rodne statistike u državi, a za cilj ima da strateški doprinos diseminaciji rodno razvrstanih podataka, uz njihovo tumačenje u širem sociološkom i demografskom kontekstu.
Njihovo metodološko polazište bilo je u prikupljanju svih dostupnih rodno razvrstanih podataka, koje je tokom 2023. i 2024. godine, odnosno od popisa stanovništva i popisa poljoprivrede, uz redovne godišnje statističke preglede, obradila Uprava za statistiku (Monstat).
Usljed učestalosti unakrsnih neravnopravnosti i statistički značajnih rodnih razlika identifikovanih u obrađenim podacima, izdvajaju se opštine u kojima je, na svim nivoima upravljanja, neophodno prioritetno raditi na unapređenju socio-ekonomskog i društvenog položaja žena, i to u Andrijevici, Plavu, Rožajama, Petnjici, Tuzima i Gusinju.
Anita Stjepčević iz CŽP, jedna od autorki publikacije, kazala je “Vijestima” da je analiza već na početnom nivou pokazala da rodne nejednakosti u Crnoj Gori nijesu apstraktne, već vrlo konkretne i još važnije – teritorijalno vidljive, posebno kad se podaci spuste na nivo opština.
Upravo taj mikro-lokalni pristup im je omogućio da prepoznaju nekoliko ponavljajućih obrazaca. Prije svega, izdvajaju se izražene regionalne razlike: u 16 od 25 opština žena ima manje nego muškaraca, dok se u većim urbanim sredinama koncentracija ženskog stanovništva povećava.
Prema podacima iz analize, u poređenju s istim pokazateljima s popisa stanovništva iz 2011. godine, žena je bilo manje u 10 opština, od tada ukupno 21. U međuvremenu, broj žena se smanjio u Ulcinju i Žabljaku, a autorke su zabilježile da žena ima više u devet opština koje predstavljaju već urbane sredine, poput Podgorice, Kotora, Herceg Novog, Bara, Budve, Cetinja, Pljevalja, Nikšića i Tivta a koje, u konačnom, utiču na nacionalni prosjek u korist većeg broja ženskog stanovništva.
“Ovo je direktno povezano s migracijama, gdje dolazimo do drugog važnog obrasca – rodno diferencirane migracije i životne strategije. Podaci su pokazali da muškarci dominantno migriraju iz ekonomskih razloga, dok žene češće odlaze zbog porodičnih razloga ili obrazovanja”, kazala je Stjepčević.
Ocijenila je da to ukazuje na i dalje snažnu podjelu rodnih uloga, gdje se od muškaraca očekuje da budu “hranitelji”, a od žena da prate porodične tokove.
Treći obrazac je ekonomska neaktivnost i zavisnost žena, posebno u manje razvijenim opštinama. Po riječima Stjepčević, analiza pokazuje visoke stope neaktivnosti žena, nižu digitalnu pismenost te njihovu koncentraciju u slabije plaćenim sektorima.
“S tim je u vezi i sveprisutna imovinska i stambena nesigurnost žena, koja se reflektuje kroz češće promjene prebivališta i zavisan položaj u odnosu na vlasništvo nad nekretninama. Vidjiva je veza između patrilinearnih obrazaca nasljeđivanja i ograničenog pristupa žena imovini. Primjećujemo i to da su ove situacije dodatno izražene u sredinama s višim fertilitetom, gdje je majčinstvo često jedina ili dominantno društveno valorizovana uloga”, rekla je sagovornica “Vijesti”.
Navodi da se izdvajaju i socijalne ranjivosti, poput velikog udjela jednoroditeljskih porodica koje vode žene, koje su ujedno i među najizloženijima riziku od siromaštva.
Stjepčević naglašava da rezultati istraživanja prilično nedvosmisleno pokazuju da žene koje žive u manjim i nerazvijenim opštinama nijesu visoko na listi razvojnih prioriteta, bez obzira na deklarativne politike ravnopravnosti.
Pitanje je da li su žene, navodi ona, kao izuzetno heterogena grupa, uopšte na listi političkih prioriteta jer kad se podaci posmatraju na nivou države, može se steći utisak određenog balansa.
“Recimo, činjenica da u Crnoj Gori ukupno živi više žena nego muškaraca. Međutim, već na nivou opština ta slika se potpuno mijenja: u većini opština žena ima manje, posebno u sjevernom regionu, koji je istovremeno i najmanje razvijen. To jasno pokazuje da razvoj nije rodno neutralan i da žene iz tih sredina sistemski ‘nestaju’, kroz migracije i ekonomsku neaktivnost praćene nedostatkom infrastrukture”, ispričala je.
Posebno je važno, misli ona, što i oni pokazatelji koji se na prvi pogled tumače kao “pozitivni”, poput višeg nataliteta u pojedinim opštinama, zapravo mogu ukazivati na suprotno: na ograničene mogućnosti izbora.
U konačnom, ocijenila je Stjepčević, analiza pokazuje i dokazuje “formalizovan” pristup rodnoj ravnopravnosti, dok su stvarne prilike za bolji kvalitet života žena, ali i muškaraca, i dalje duboko nejednake, zavisno od toga gdje žive.
Prateći migracionu statistiku, piše u publikaciji, može se vidjeti da se stanovništvo dominantno iseljava iz sjevernog regiona, pri čemu žene (54 odsto) više odlaze nego muškarci (46 odsto). Iseljavanje stanovništva iz opština sjevernog regiona, posebno mladih između 20 i 29 godina, direktno doprinosi stopi neaktivnosti i stopi nezaposlenosti u ovim opštinama.
Unutrašnje migracije muškaraca su usmjerene ka primorskim opštinama, dok se žene više odlučuju za veće urbane centre u centralnom području zemlje. Ovakvo kretanje stanovništva, navodi se u analizi CŽP, može pomoći u razumijevanju razloga zbog kojih je, u proteklih deset godina, došlo do povećanja broja stanovništva u nekim opštinama.
Žene upečatljivo više mijenjaju svoje prebivalište i unutar samih opština, što može biti odraz strukturalnih rodnih nejednakosti koje ih stavljaju u zavisan položaj u odnosu na stanovanje i imovinu. Naime, prema podacima, preseljenje žena nakon udaje često podrazumijeva napuštanje sopstvenog doma ili domaćinstva porijekla, bez istovremenog sticanja vlasničkih ili suvlasničkih prava nad nekretninom u kojoj nastavljaju život.
Odgovarajući na to pitanje, Stjepčević naglašava da je potrebno uvažiti zvanične podatke s popisa stanovništva i uključiti ih u lokalne planove rodne ravnopravnosti. U tom cilju su se obratile Zajednici opština, s idejom da organizuju okrugli sto za predstavnike i predstavnice lokalnih samouprava u čijoj su nadležnosti pitanja rodne ravnopravnosti.
Ipak, ona podsjeća da je ovdje riječ o pitanjima kvaliteta života žena i muškaraca, koji se tiče svih, pogotovo nosilaca i nositeljki lokalnih funkcija.
“To je preduslov za razvoj svih drugih politika koje će prepoznati specifične izazove lokalnog stanovništva i predvidjeti jasna sredstva za njihovo ostvarivanje. Prvo treba osnažiti mehanizame za rodnu ravnopravnost na lokalnom nivou koji će da sprovode mjere razvoja infrastrukture, ulaganja u servise podrške (vrtiće, centre za brigu o starijima …), u lokalne ekonomije i tržište rada…”, sumirala je u razgovoru s “Vijestima”.
Upitana zbog čega je važno da se centralne vlasti okrenu ka ženama u svim opštinama Crne Gore, sagovornica odgovara da je važno jer analiza vrlo jasno pokazuje da rodna ravnopravnost u Crnoj Gori nije ujednačena, već duboko zavisi od mjesta življenja.
Kako je kazala, položaj žene u Baru i, na primjer, u Andrijevici ili Rožajama nije isti i to ne samo u ekonomskom smislu, već i kad je riječ o pristupu obrazovanju, tržištu rada, imovini, javnim servisima ili društveno očekivanoj ulozi žene.
“To je nešto što odavno znamo, ali smo sada dobili naučno-argumentovanu potvrdu kroz zvaničnu statistiku i imamo odgovornost prema tome. Tu je važna uloga centralnih vlasti, da obezbijede da politike budu zasnovane na dokazima, a ne na opštim pretpostavkama”, poručila je.
Dalje navodi da se bez aktivne uloge Vlade uočene razlike se neće smanjiti. Naprotiv, produbljuju se kroz migracije, ekonomske nejednakosti i druge demografske trendove.
“Trenutno su rodna pitanja u velikoj mjeri prepuštena fragmentiranom sistemu: dijelom lokalnim samoupravama koje često nemaju ni kapacitet ni politički prioritet da se bave ovim temama, dijelom institucijama na državnom nivou čiji mehanizmi nisu dovoljni da efikasno koordiniraju ni državne, a kamo li lokalne politike, i najvećim dijelom civilnom sektoru koji godinama popunjava institucionalne praznine”, kazala je “Vijestima”.
Takav pristup nije dovoljan, poručuje Stjepčević, i podvlači da on proizvodi situaciju u kojoj je rodna ravnopravnost selektivna, a podrška ženama zavisi od toga gdje žive i da li u toj sredini postoji aktivna inicijativa ili projekat, umjesto da bude garantovana kao javna politika.
“Jednostavno, žena u manjoj opštini ne polazi s iste startne pozicije kao žena u urbanom centru, niti ima iste mogućnosti da tu poziciju promijeni. I to je ozbiljno političko pitanje”, zaključila je sagovornica lista.
U Centru za ženska prava, kako piše u publikaciji, razvoj rodne statistike, kao i njeno jasno i odgovorno komuniciranje prema javnosti i svim relevantnim akterima, treba da rezultira snažnijim uključivanjem rodno razvrstanih podataka u kreiranje nacionalnih i lokalnih razvojnih politika.
Takav pristup jedini omogućava donošenje informisanih i rodno osjetljivih politika, sposobnih da prepoznaju, adresiraju i dugoročno smanjuju postojeće i višestruke nejednakosti u društvu.
Pored Stjepčević, autorke analize su Maja Raičević , ujedno i urednica, i Zorica Konatar , dok je saradnica Teodora Balšić .
Stjepčević naglašava da su podaci potencijalno prepoznali i jedan pozitivan generacijski pomak – mlade žene (20-29 godina) sve češće koriste migraciju u svrhu nastavka obrazovanja kao strategiju izlaska iz ograničavajućih rodnih, ekonomskih i porodičnih okvira.
“Problem je što istovremeno ostaju izložene riziku da njihova obrazovna ulaganja ne rezultiraju adekvatnim ekonomskim statusom u zemlji porijekla. Potvrda toga su zvanični podaci o rodnom jazu u primanjima na nivou Crne Gore koji prelaze 20 odsto razlike za rad iste vrijednosti u korist muškaraca, iako žene imaju viši stepen obrazovanja na niovu opšte populacije nego muškarci”, poručila je.
U konačnom, po njenim riječima, podaci su otkrili visok stepen korelacije između aktivne ženske radne snage i razvoja opština, pa su po pravilu najrazvijenije one opštine u kojima je aktivnost žena na tržištu rada najviša. Suprotno tome, opštine u kojima je preko 70 ili 80 odsto nezaposlenih žena ili domaćica, su medju najnerazvijenijima u Crnoj Gori.
Iako na nivou cijele države dominiraju jednoporodična domaćinstva i porodice s od tri do pet članova, značajan je broj jednoroditeljskih porodica u kojima majke same brinu o djeci, a čija zastupljenost u pojedinim opštinama prelazi 20 odsto ukupnog broja porodica.
Najviše jednoroditeljskih porodica koje čine majke s djecom živi u Cetinju i Kolašinu (preko 20 odsto od ukupnog broja porodica), zatim Nikšiću, Herceg Novom i Andrijevici.
“Ovdje je riječ o jednoj od socijalno i ekonomski najranjivijih grupa na nivou svih opština, posebno izloženih riziku od siromaštva. To potvrdjuju podaci MONSTAT-a prema kojima se domaćinstva u kojima se porodice koje čini jedna odrasla osoba s najmanje jednim izdržavanim djetetom godinama nalaze u dvostruko većem riziku od siromaštva u odnosu na druga domaćinstva”, navodi se u analizi CŽP-a.
Uz to, gledajući ekonomsku aktivnost žena i njihovu dominantnu zastupljenost u niže plaćenim zanimanjima u uslugama i trgovini (u skoro svim opštinama), poznatim po nesigurnim ugovorima i uslovima na radu, neophodno je da se prepoznaju ekonomski i socijalni rizici kojima je izložena ova kategorija stanovništva i da se prioritetno podrže odgovarajuće mjere na lokalnom i nacionalnom nivou.
