To nije statistika. To je kolektivni poraz države.
Najgora godina bila je 2022 – 121 samoubistvo. Gotovo jedno svaka tri dana. I dok su se političke elite bavile foteljama, identitetskim ratovima, zapošljavanjem po dubini i širini, ljudi su u tišini dizali ruke od života. Bez kamera. Bez saopštenja. Bez vanrednih sjednica Vlade.
Ni blagi pad u posljednje dvije godine ne smije da zavara, jer 83 samoubistva godišnje nije „napredak“. To je i dalje masovna tragedija. To je i dalje stanje društva u kojem se ljudi osjećaju usamljeno, bespomoćno, nevidljivo i bez izlaza.
Posebno jeziva činjenica: gotovo 80 odsto samoubistava izvršili su muškarci. To je tiha epidemija muške depresije, slomljenog dostojanstva, pritiska da se „izdrži“, „prećuti“, „bude jak“, dok sistem ne nudi nikakvu realnu pomoć. Muškarci u Crnoj Gori umiru u tišini, jer ih je društvo naučilo da je traženje pomoći slabost.
Geografija smrti dodatno razotkriva problem: Podgorica prednjači, ali nijedan dio zemlje nije pošteđen. Od sjevera do juga, od gradova do malih opština – ovo nije lokalni problem, ovo je nacionalna kriza mentalnog zdravlja.
I sada ključno pitanje:
Gdje je država?
Gdje su sistemske strategije?
Gdje su hitni programi mentalnog zdravlja?
Gdje su besplatne, dostupne psihološke službe?
Gdje je javna kampanja protiv stigme?
Gdje je priznanje da imamo problem?
Umjesto toga, dobijamo ćutanje. Ili još gore – relativizaciju. Kao da je normalno da u zemlji od 600.000 stanovnika svake godine desetine ljudi odluče da više ne žele da žive.
Ovo nije individualni problem. Ovo je društvena bolest. Društvo koje stalno proizvodi strah, nesigurnost, poniženje, ekonomski pritisak, beznađe i osjećaj da „nemaš kome da se obratiš“, neminovno proizvodi ovakve ishode.
Brojevi su nemilosrdni.
Iza svakog od tih 624 slučaja stoji porodica, roditelj, dijete, prijatelj.
Iza svakog stoji pitanje koje niko u vlasti ne želi da čuje: da li smo mogli nešto da uradimo?
Odgovor je bolan: jesmo – ali nismo.
Ako država može da se mobiliše za političke krize, za izbore, za fotelje, za identitetske ratove – onda mora da se mobiliše i za život svojih građana. Sve drugo je licemjerje.
Jer zemlja u kojoj se neko ubije svakog trećeg dana, a vlast to posmatra kao fusnotu u statistici, nije samo u krizi.
Ta zemlja je u ozbiljnom moralnom i društvenom raspadu.
I što je najstrašnije – vrijeme curi.
