Fudbalere Budućnosti u nedjelju čeka posljednja utakmica u 2025. godini, igraju zaostali meč 13. kola 1. CFL protiv Dečića u Tuzima – neće to biti običnih 90 minuta za aktuelnog šampiona.
Neće ni za trenera Dejana Vukićevića, o čijem statusu je u četvrtak diskutovao Upravni odbor „plavih“ kada je i zaključeno da će odluka o tome da li ostaje na klupi biti donijeta nakon nedjeljne utakmice.
Da je Budućnost u krizi govori i monolog koji je imao Vukićević u izjavi za zvanični sajt kluba.
„Malo sam iznenađen nekim naslovima, pričama, situacijama koje se dešavaju, negativnostima oko kluba, svlačionice. Neki su valjda „osjetili krv“ pa su ujedno dočekali da se bave tim stvarima i onda saznajem iz medija o nekim posljednjim šansama, posljednjim prilikama i tako dalje“, rekao je Vukićević.
Da li ostaje ili ne – znaće se u nedjelju ili ponedjeljak.
„Prvo, svakom treneru je prva naredna utakmica uvijek potencijalno posljednja. To je u ovom poslu jednostavno tako, zavisno od rezultata. I nemam apsolutno nikakav problem sa tim. Imao bih da je zvaničan stav kluba, iz razloga što imamo neke druge dogovore unutra, međutim ja takav zvaničan stav nisam ni od koga čuo. Pretpostavljam da je neko iz Upravnog odbora vjerovatno rekao nekim ljudima iz medija pa se to onako proširilo i kroz javnost i bukvalno ste u svakom nastupu kao pred pogibijom ili posljednjom šansom. Imam ime i prezime u branši da nikad to tako neće doživjeti“, istakao je Vukićević.
Kako kaže, posljednja šansa mu ni ne treba.
„Ako je posljednja – nisu morali da mi je daju. Mogli su to na izvjesnom odboru da odluče prije par dana. Uvijek je sudbina trenera u rukama ljudi koji rukovode klubom, ja taj problem zaista nemam. Radim sa ogromnom željom da ovaj klub napravi nešto što mora, posebno u crnogorskom fudbalu, ali i šire. Opet kažem i poručujem, ako je to zvaničan stav ljudi koji vode – nije trebalo da čekaju tu posljednju šansu, jer sam apsolutno siguran da ova utakmica ništa po tom pitanju neće promijeniti. Sve ovo pričam iz razloga što na mene zaista nema nikakav uticaj, ali ima na svlačionicu. I to su mladi momci na koje svakako to mora da ima uticaj, i ako se o tome vodilo računa, tako se utakmice ne priprema“.
Podsjetio je šta se sve dogodilo u klubu od juna.
„Bilo je ljeto gdje je mogao da se snimi rijaliti, bukvalno, jer pripremni period i smjena trenera je doprinijelo da igrači ne idu na teren, već na tobogane i bazene. To je fakat. Da igrači takvi uđu u prvenstvo, da dođe izvanredan trener, koji je u sedam zvaničnih utakmica imao četiri poraza, u tri prvenstvene dva, od Sutjeske i od Arsenala i naravno tad vidi da mora da ide. Nakon toga je bilo jedno prelazno rješenje, opet da u tri utakmice ima jednu pobjedu i jedan poraz… I ja kad sam došao, znao sam gdje dolazim. I samo lud bi došao u utorak, a u srijedu sjeo na klupu. I to proti Mornara u Baru, izuzetno kvalitetnog. I to sam uradio. Sa grupom od 14 povrijeđenih igrača u tom momentu. I polako smo se stabilizovali, imali niz od devet utakmica sa jednim porazom protiv Mladosti. Znate kako je došao i znate iz kakvog penala je taj poraz došao“, sjeća se Vukićević.
Potom je donijeta odluka da se precrtaju devetorica igrača, među njima Petar Grbić, Igor Ivanović…
„I onda sam ja uradio nešto zarad interesa kluba, ne ličnog. Da sam gledao lični, ja bi se družio sa tim momcima, grlio svaki dan, pričali priče, dogovarali koliko će da igraju, jer su to momci koji su imali ovdje ozbiljan status. I vjerujte da su rukovodioci u određenim danima bili gosti u svom klubu, jer su ti momci imali toliko korijena tu, toliko povezanosti i toliko moći da su bukvalno mogli da rade koliko žele, kako žele i kad žele… I donijeta je odluka zajednički, i mene samo zanima moj razgovor sa predsjednikom kluba i dva direktora, izvršnim i sportskim. Sve drugo je van ovoga što smo mi pričali u kancelariji. A pričali smo da je toliko štetnih ugovora u klubu“.
„Da je Budućnost dovedena u situaciju da je vjerovatno jedini klub na svijetu gdje igrač ima svoje igrače. Da se tu ne zna ko je koga zastupao. Da su tu bili procenti od 30-40 odsto ljudima koji zastupaju igrača. Da je tu Budućnost limitirana u prodaji oko cijene određenih igrača, gdje je stavljeno da je klauzula nekih 80.000 i ni centa više. Makar taj transfer bio milionski, Budućnost je limitirana zaradom. I od mog momenta ti kanali su zatvoreni. I ja sam bio svjestan kakve frontove otvaram i ja sam bio svjestan da određene interesne grupe više neće imati ono što su imale do tada. I dok budemo ovdje neće imati niko. I sve što sam radio i radim je za interes Budućnosti i protiv mojih ličnih, jer sam okrenuo armiju ljudi protiv sebe iz tih razloga“.
Slučaj „Lazar Savović – Lazar Mijović“ je posebna priča. Njih dvojica su suspendovani jer nisu htjeli da produže ugovore i time izbrišu klauzule koje su štetne po klub.
„Kad smo stabilizovali sve, kad su ostala četiri kola do kraja, u 10 sati uveče prije utakmice protiv Bokelja mi saopštavaju da su suspendovana dvojica igrača. Ne kažem ja da bismo sa njima dobili, ali to nije put, jer fudbal nije da promijenite čašu i stavite drugu. To je akvarijum nekih riba koje su dugo zajedno i koje su onako mirne. I u taj akvarijum da ubacite i bolju od njih, uznemirićete ga. To je svlačionica. Sve što se dešava vezano za nju je uznemirilo. A dan uoči utakmice još i više. I mi smo došli u situaciju da igramo protiv Bokelja u ambijentu koji baš nije bio dobra priprema. I što sam mogao te noći u 10 sati da uradim je da kažem ne pristajem, da uradim stvari protiv interesa kluba ili protiv odluke, ili da kažem neću da radim u tim uslovima, idem kući i da ostavim da tim igra bez mene. Izgubili smo iz jednog auta, desi se…“, zaključio je Vukićević.
