Nova sezona, novi interesantan voditelj i kao prvi gost jedna od najvećih sportskih legendi sa ovih prostora…
Serijal (Ne)uspjeh prvaka, koji emituju Sportske igre mladih, ušao je u treću sezonu, a u ulozi novinara pojavio se Slaven Bilić.
Čuveni hrvatski fudbaler i selektor na „debiju“ u novinarskom poslu imao je priliku da razgovara sa velikim Željkom Obradovićem.
Dovoljno je samo podsjetiti na 64 klupska trofeja i devet pehara prvaka Evrope koje je osvojio košarkaški genije iz Srbije, mada za Željka Obradovića i nije potrebno veće predstavljanje – jedinstven, rođen da pobjeđuje, gospodin bez kojeg košarka ne bi bila ista.
„Najjednostavnije, ne znam biti neko drugi. Ono sam što jesam i ponašam se onako kako mislim da jedino može neko ko je trener. Sve ono što imam u sebi želim da podijelim, pa kod mene na trening dolazi mnogo ljudi“, počeo je Obradović.
Prijestio se veliki trener i početaka.
„Ako se vratimo u ta vremena, živjeli smo zajedno. Ispadao je smiješan svako ko je pokušavao da se razlikuje ako kupi bolje patike ili majice. Ono što je za taj period bilo važno to je – imao si roditelje koji su bili uz tebe, imao si školu, prave nastavnike i profesore koji su te učili prije svega životu… Ali imao si i školu ulice. Ne ove ulice koja te vodi u neke katastrofalne odluke nego ulica koja ti pomaže da budeš pravi čovjek u svakom smislu. Da poštuješ onoga koga treba da poštuješ, da razumiješ neke koji nisu pravi i da te ta ulica na kraju krajeva izvede da budeš pravi čovjek, da cijeniš prave vrijednosti“.
Bilić je naglasio kako tadašnji uslovi nisu bili najlakši, ali su bili idealni.
„Ništa nije bolje nego kad prođeš sve to, budeš ponosan na sebe što si prošao. Znaš da ti to nije bilo lako. Morao si se da se boriš. Boriš se. Život je borba. Uvijek se boriš, za bilo što u bilo kom segmentu života. U sportu je to, naravno, veoma naglašeno“.
Jednu od najvažnijih odluka napravio je kada je riješio da prekine igračku karijeru, iako je i dalje bio u odličnoj formi, i zapliva u trenerske vode.
„Kad donosiš odluke, sa njima živiš. Ne misliš šta je moglo da bude drugačije. Ne znam čovjeka koji je uvijek donosio samo dobre odluke. Tako je bilo i kad sam prekinuo igračku karijeru i postao trener Partizana. Svi su nas dobijali po 50 razlike u pripremnom periodu, a onda su se momci koji su bili rasuti po reprezentacijama vratili, napravili smo ekipu da sve izgleda totalno drugačije i ljudi su od podsmijeha počeli da pričaju da se nešto dešava. A dešavalo se da ne spavam dva mjeseca. Morao sam da imam spreman odgovor ako me igrač bude pitao za šta služi neke vježba. Ostao sam poslije prve godine, iako nije bilo novca, da bih radio sa profom Nikolićem i da bih napredovao. Kad vratim film, sam sebi čestitam: Bravo, dobro si ovo uradio“, ne krije legendarni Žoc.
Poznata je Obradovićeva izjava: Sve što tražim od vas je da date sve od sebe.
„Bez toga ne može. Dolazimo do toga da u ovom broju utakmica, znam da ne možemo sve utakmice igrati na istom motivacijskom nivou, ali to je sad ono što pokušavam kod njih probuditi i ono što mi imamo – ničija lopta, hajde neka bude naša. Ako ti je lopta ovdje, baci se na nju. Prvo, publika će te nagraditi. Možeš poslije toga i promašiti i izgubiti, ali biće uz tebe jer vide tu želju. Dakle, to je prvi preduslov, ali to mora biti ponovljeno“.
Nastavio je u sličnom tonu…
„Filantrop sam, volim ljude i ako je tako vjerujem svima. Ne vjerujem da postoji surovi profesionalizam da si okružen samo profesionalcima. Ipak smo ljudi mnogi više nego što smo profesionalci. Zato je povjerenje preduslov da se napravi hemija u timu“.
Dotakli su se i teme novih generacija. Obradović je rekao kako je generacijski jaz uvijek postojao, ali fokus stavlja na ono što se može uraditi kako bi se dobro radilo s novim generacijama.
„Sada treniram sinove igrača koje sam nekad trenirao. Hoću li pričekati nekog unuka – trebalo bi da radim još nekoliko godina. Pokušavam da se spustim na njihov nivo, da ono što mladi ljudi danas žive da ih shvatim. Život je lijep kad se neko smije, to zadovoljstvo koje smijeh izaziva u ljudima je nešto veoma važno. Znam da na utakmici izgledam strogo. Van terena sam totalno drugačiji čovjek. I pokušavam s tim mladim ljudima da razgovaram o temama za koje vjerujem da su i njima interesantne. Treba pokucati na njihova vrata i da ti ih oni otvore. Kad ih otvore, onda je mnogo lakše. Nekad ih drže zatvorenim“.
Kaže da su će sa svojim igračima uvijek biti tim.
„I što prije to objasniš, utoliko je lakše. Generacijski jaz postoji i postojaće…Vremena su se promijenila, nekad mi nismo imali previše mogućnosti što bi mogli da radimo u životu. Takođe, i ovi najbolji igrači pokazuju da i u ovom vremenu posvećenost je opet ubjedljivo najvažnija stvar“.
Sve to nije kraj – sjajne životne lekcije Obradović će kod Bilića dijeliti i u drugom dijelu emisije Ne(uspjeh) prvaka.
