Zavod za školstvo jedna je od ključnih institucija crnogorskog obrazovnog sistema. Prema zvaničnim podacima, Zavod je nadležan za utvrđivanje i obezbjeđivanje kvaliteta obrazovno-vaspitnog rada, kao i za razvojne, savjetodavne, istraživačke i stručne poslove u obrazovanju.
Upravo zbog toga posebno zabrinjavaju informacije i dokumentacija koja ukazuje na moguće nepravilnosti u radu rukovodstva Zavoda, ali i na povezanost određenih postupaka Zavoda sa odlukama Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija na čijem je čelu Anđela Jakšić-Stojanović.
Jedno od pitanja koje traži odgovor jeste kako je i zbog čega došlo do uklanjanja nacionalnog koordinatora za eTwinning, osobe koja je tu funkciju obavljala godinama, a čije je imenovanje prethodno izvršeno rješenjem nadležnog ministra.
Prema dokumentaciji i informacijama koje smo dobili, nacionalni koordinator za eTwinning u Crnoj Gori bio je imenovan još 2019. godine i tu funkciju obavljao približno sedam godina.
Prekretnica nastupa nakon što je Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija, prema navodima koji su nam predočeni, od Evropske komisije zatražilo da bude promijenjen nacionalni koordinator.
Problem je, međutim, u tome što se postavlja pitanje na osnovu kojeg akta je domaća institucija izvršila takvu promjenu i gdje je formalna odluka o razrješenju dotadašnjeg koordinatora.
Još ozbiljnije pitanje jeste da li su prije takve odluke postojali obrazloženi razlozi, procedura, pravo zainteresovanog lica da se izjasni i drugi elementi zakonitog postupanja.
Posebno je potrebno utvrditi da li je odluka bila dio redovne institucionalne procedure ili je, kako tvrdi smijenjeni koordinator, predstavljala rezultat djelovanja više osoba unutar sistema.
Ukoliko se potvrdi da je odluka o njegovom uklanjanju donijeta bez odgovarajućeg formalnog akta, obrazloženja i mogućnosti pravne zaštite, onda se otvara pitanje odgovornosti onih koji su takvu odluku inicirali i sproveli.
Još ozbiljnija pitanja proizlaze iz dokumenta koji je u našem posjedu, a odnosi se na izvještaj o procjeni kvaliteta rada jedne predškolske ustanove.
Na dokumentu se jasno vide rukopisne intervencije u dijelu koji se odnosi na ocjene standarda kvaliteta.
Kod jednog standarda u tabeli je vidljiva ocjena 7, uz naknadnu rukopisnu intervenciju kojom se pojavljuje broj 6. Kod drugog standarda vidljiva je prvobitna ocjena 8, uz rukopisnu izmjenu na 7.
Na istom dokumentu postoje i brojne rukopisne napomene, strelice, precrtavanja i intervencije u obrazloženju nalaza.
Samo postojanje rukopisnih izmjena, naravno, ne dokazuje nezakonitost. Nadzorni dokumenti mogu biti korigovani u okviru dozvoljene procedure.
Ali upravo zato javnost ima pravo da zna:
Ko je mijenjao ocjene? Kada su izmjene izvršene? Ko ih je odobrio? Da li postoji originalna verzija izvještaja? Da li je izmjena evidentirana u službenom spisu? Da li je nadzirana ustanova upoznata sa svim izmjenama?
To nijesu tehnička pitanja. Ona se direktno tiču vjerodostojnosti sistema eksternog nadzora.
Zvanična stranica Zavoda navodi da se analiza, praćenje i evaluacija nastavne prakse odvijaju na osnovu jasnih, mjerljivih i ostvarljivih standarda kvaliteta.
Ako se, međutim, ocjene u takvim dokumentima naknadno mijenjaju, javnost mora znati koji je trag ostao iza tih promjena i ko za njih odgovara.
Prema informacijama koje smo dobili, upravo su navodi o intervencijama u nadzorne izvještaje jedan od razloga zbog kojih je slučaj dospio u sferu interesovanja državnih organa.
Prema informacijama koje nam je dostavio izvor, predmet je u fazi izvida Specijalnog državnog tužilaštva. Tu činjenicu, međutim, treba potvrditi uvidom u službeni akt Tužilaštva, pa je ne treba predstavljati kao utvrđenu činjenicu dok za to ne bude dostupna zvanična potvrda.
Ako se u postupku utvrdi da su službeni izvještaji mijenjani mimo propisane procedure, posljedice mogu biti mnogo ozbiljnije od običnog administrativnog propusta.
Jer nadzorni izvještaj nije privatna bilješka službenika. On proizvodi posljedice za škole, vrtiće, nastavnike, direktore i čitav obrazovni sistem.
U našem posjedu je i Rješenje Zavoda za školstvo br. 01-1195/7 od 8. septembra 2016. godine, kojim je Raba Hodžić raspoređena na radno mjesto samostalnog savjetnika I – prosvjetnog nadzornika za oblast opšte organizacije i italijanski jezik.
Rješenje navodi uslove radnog mjesta, uključujući odgovarajuće visoko obrazovanje, iskustvo u obrazovanju, položen stručni ispit i poznavanje rada na računaru, a u obrazloženju se konstatuje da Raba Hodžić ispunjava navedene uslove.
Sam dokument nije dokaz nezakonitog imenovanja.
On, međutim, omogućava vrlo preciznu provjeru: na osnovu kojih dokumenata je utvrđeno da su svi uslovi ispunjeni, kakva je bila konkursna procedura, ko je činio komisiju, kakva je bila rang-lista i da li postoji kompletna dokumentacija koja potvrđuje navode iz obrazloženja Rješenja.
Drugim riječima, ovdje nije riječ o presudi unaprijed, već o zahtjevu za potpunu transparentnost kadrovskih procedura u instituciji koja danas ima izuzetno važnu ulogu u obrazovnom sistemu.
Poseban segment ove priče odnosi se na navode zaposlenih o pritiscima, onemogućavanju u radu, uskraćivanju informacija i drugim oblicima postupanja koje pojedini zaposleni doživljavaju kao mobing.
Ukoliko postoje pritužbe zaposlenih, službene predstavke, zapisnici, mejlovi ili drugi dokazi, njih treba posmatrati pojedinačno i provjeriti.
Jer nije dovoljno da institucija formalno postoji. Važno je i kako se rukovodstvo odnosi prema ljudima koji u toj instituciji rade.
Posebno je problematično ukoliko se zaposleni osjećaju primoranim da ćute zbog straha od posljedica po radni status, raspored, napredovanje ili profesionalni položaj.
Ako se takvi navodi potvrde, nadležni organi morali bi utvrditi da li postoji obrazac ponašanja ili se radi o pojedinačnim slučajevima.
Ministarstvo i Zavod – gdje prestaje odgovornost jednih, a počinje odgovornost drugih?
U čitavoj priči posebno je važno utvrditi odnos između Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija i Zavoda za školstvo.
Zvanične objave pokazuju da ove institucije tijesno sarađuju na različitim obrazovnim politikama i programima.
Raba Hodžić se u zvaničnim objavama Ministarstva i Zavoda pojavljuje kao direktorica Zavoda, dok se Anđela Jakšić-Stojanović navodi kao ministarka prosvjete, nauke i inovacija.
Zbog toga se ne može izbjeći pitanje:
Da li je Ministarstvo znalo za eventualne probleme u radu Zavoda?
Ako jeste – šta je preduzelo?
Ako nije – zbog čega nije?
A ukoliko su određene odluke donošene ili inicirane zajedničkim djelovanjem više institucija i pojedinaca, ko je za njih preuzeo formalnu odgovornost?
Zanimljivo je da se u javnim nastupima rukovodstva Zavoda često govori upravo o kvalitetu, transparentnosti, saradnji i unapređenju obrazovanja.
Na primjer, Zavod u svojim aktuelnim objavama ističe unapređenje kvaliteta obrazovanja i saradnju sa domaćim i međunarodnim institucijama.
Ministarka Jakšić-Stojanović je, takođe, u međunarodnim nastupima govorila o reformi obrazovanja, digitalnim i drugim kompetencijama i modernizaciji obrazovnog sistema.
Upravo zato standard mora biti isti i unutar institucija.
Ako se od škola traži transparentnost – mora je biti u Ministarstvu i Zavodu.
Ako se od nastavnika traži profesionalnost – mora je biti i kod rukovodilaca.
Ako se od škola traži poštovanje procedura – procedure moraju poštovati i institucije koje ih kontrolišu.
