Najveći teniser svih vremena Novak Đoković istakao je da mu je plan da karijeru završi na Olimpijskim igrama u Los Anđelesu 2028. godine.
Đoković je prije dva dana izgubio od Tijaga Agustina Tirantea (2:1) na startu Mastersa u Sinsinatiju, a u intervjuu za španski list „Sport“ je poručio da se nada da može stići od Igara 2028. godine, na kojima bi završio karijeru.
“Mislim da je i jedno i drugo. San i cilj, ali i želja. Rekao sam to nekoliko puta posljednjih godina – volio bih da stignem do Olimpijskih igara u Los Anđelesu 2028. Mislim da to mogu. Vidjećemo. Zavisiće od toga kako će moje tijelo reagovati i od mnogih drugih okolnosti. Danas ne igram i ne takmičim se na toliko turnira, a svakako ne na onoliko koliko tokom posljednjih dvadeset godina“, rekao je Đoković.
Najbolji teniser svih vremena je objasnio zašto je izabrao da učestuje na manje turnira.
„I izabrao sam da uradim tako jer takođe želim da provodim više vremena sa svojom porodicom i da se zaista posvetim različitim ulogama koje imam u životu – kao suprug, otac, sin ili brat – kao i da razvijam druge stvari koje me zanimaju. Naravno, tenis je i dalje u centru mog profesionalnog života, ali takođe želim da pronađem balans i zato sam revidirao svoj kalendar. Ipak, i dalje se nadam da mogu stići sve do Olimpijskih igara i tako završiti karijeru, sa srpskom zastavom na ramenima”, poručio je Novak.
Đoković je za španski „Sport“ pričao i o svom dokumentarcu „Vuk u zimi“, objasnio je zašto se baš tako zove.
“Zato što mislim da odražava otpornost i taj duh da se ne odustaje. U najtežim okolnostima, kada osjećate da je sve protiv vas i da nećete uspjeti da ostvarite cilj, nekako pronađete tu unutrašnju snagu i samopouzdanje koji vam omogućavaju da idete naprijed u najkomplikovanijim trenucima. Zato mislim da ovaj naslov, kao i ime dokumentarca, takođe odražava moje djetinjstvo i način na koji sam odrastao. Odrastao sam na planini i tamo sam provodio mnogo vremena, kako ljeti, tako i zimi. Volim zimu, a kada sam bio mlad, takođe sam i skijao. Tako da to za mene i moj život ima veoma posebno, autentično i simbolično značenje”, istakao je Đoković.
Pričao je Novak i o posljedicama i žrtvama koje je morao da trpi tokom karijere.
“Svako putovanje nosi sa sobom žrtve, zar ne? Morate se nečega odreći da biste mogli potpuno da se predate ili posvetite nečemu drugom. Dakle, kada sam uopšteno govorio o toj vrsti posljedica, mislio sam na aspekte koji se kreću od odnosa sa najbližima, do vremena koje biste željeli da provedete radeći druge stvari ili bivajući sa svojim prijateljima. Takođe i na to što nemate djetinjstvo kakvo živi većina vaših školskih drugova, ljudi vaše generacije ili vaših prijatelja, jer morate biti potpuno posvećeni individualnom sportu. Ali sve je to dio putovanja i o tome ne govorim sa ogorčenjem. Niti ovo govorim da bih se na bilo šta žalio. Jednostavno je tako kako jeste. I to smo pokušali da prikažemo kroz film. Nadam se da čak i ljudi koji ne prate nužno sport ili tenis mogu da se poistovijete ili prepoznaju u nekim od univerzalnih vrijednosti koje su u njemu predstavljene, kao što su otpornost, istrajnost, samopouzdanje, porodične vrijednosti i, na kraju krajeva, važnost vjerovanja u sebe, svoje snove i svoju viziju”.
Jedna od prvih scena u filmu je Đoković sa zlatnom olimpijskom medaljom iz Pariza, osvojenom 2024. godine.
“Imati 37 godina kada sam osvojio olimpijsko zlato značilo je da je to vjerovatno bila moja posljednja velika prilika da do njega dođem, na mojim petim Olimpijskim igrama. Bilo je veoma blizu i ranije. Osvojio sam bronzu u Pekingu davne 2008. godine i bio sam blizu i na svakom od narednih izdanja, ali nikada nisam uspjevao da stignem do finala i borim se za zlato. Zato je Pariz za mene bio zaista nevjerovatno dostignuće i iskustvo, vjerovatno najvažniji trenutak u mom životu i karijeri“, rekao je Đoković, a onda objasnio.
„Prije svega, imajući u vidu okolnosti u kojima je došlo do toga: sa 37 godina, nakon svih poteškoća i četiri neuspješna pokušaja da stignem do olimpijskog finala, i to igrajući protiv nekoga ko je u tom trenutku bio najbolji igrač na svijetu, Karlosa Alkarasa, koji je bio veoma mlad, ali je već osvajao grend slemove. Bilo je zaista predivno, nešto veoma posebno za mene i moju porodicu. To što su moja supruga i djeca bili tamo da prožive taj trenutak i proslave ga zajedno sa mnom, i što sam se sljedećeg dana vratio u svoju zemlju sa zastavom Srbije na ramenima… Bilo je nezaboravno. Zaista, to je nešto što vjerovatno doživite samo jednom u životu”, bio je emotivan Đoković.
U dokumentarcu su i snimci kada je Novak bio dijete. Novinara je zanimalo na šta bi danas bio najponosniji mali Novak kada bi mogao sve ovo da vidi?
“Mali Novak je sanjao da postane profesionalni teniser, da osvoji Vimbldon i postane broj jedan na svijetu. Ali, mislim da taj mladi Novak nikada nije ni zamislio da će se sve te stvari zaista i dogoditi. Tako da mislim da bi bio veoma srećan, ponosan i uzbuđen. Ali bi takođe bio i zahvalan, veoma zahvalan na svim iskustvima, i dobrim i lošim, kroz koja sam prošao i koja smo pokušali da podijelimo kroz ovaj film”, zaključio je Đoković.
