Izmjene Zakona o radu, koji je stupio na snagu 24. aprila, donijele su značajnu novinu – podignuta je starosna granica za odlazak u penziju. Prema novim rješenjima, pravo na penziju stiče se sa 67 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja. Ova mjera se ne odnosi na javnu upravu.
Ova odluka nije donesena slučajno. Ona je rezultat višegodišnjih pritisaka i razgovora između sindikata, poslodavaca i države. Sa jedne strane, sindikati su nastojali da se očuva stabilnost penzionog sistema, dok je privreda ukazivala na sve izraženiji problem – nedostatak radne snage. Nedostatak radnika postao je ozbiljan izazov u brojnim sektorima. Zdravstveni sistem već duži period osjeća manjak ljekara, medicinskih sestara i tehničkog osoblja. Slična situacija je u turizmu i trgovini, gdje poslodavci sve teže pronalaze radnike, posebno tokom turističke sezone. Podizanjem starosne granice za odlazak u penziju država nastoji da zadrži iskusne radnike duže u sistemu i tako ublaži ovaj problem.
Ovaj trend nije specifičan samo za Crnu Goru. Naprotiv, većina evropskih zemalja priprema podizanje starosne granice za odlazak u penziju. Suočene sa starenjem stanovništva i smanjenjem broja radno sposobnih ljudi, države postepeno pripremaju pomjeranje granice za penzionisanje. Tako je Danska projektovala mogućnost podizanja starosne granice čak na 70 godina, dok Švedska i druge razvijene evropske zemlje takođe sprovode slične reforme. Biće problema i nezadovoljstva sindikata, a vjerovatno i žestokih štrajkova i otpora ovim nužnim mjerama.
Suština ovih promjena leži u pokušaju da se očuva održivost penzionog sistema. Sa sve dužim životnim vijekom i manjim brojem mladih koji ulaze na tržište rada, odnos između zaposlenih i penzionera postaje sve nepovoljniji. U takvim okolnostima, produžetak radnog vijeka nameće se kao jedno od ključnih rješenja.
Ipak, ova mjera otvara i brojna pitanja. Da li će svi radnici moći da rade do 67. godine, posebno oni u fizički zahtjevnim zanimanjima? Da li će tržište rada moći da obezbijedi adekvatne uslove za starije radnike? I na kraju, kako pomiriti ekonomsku potrebu sa socijalnom pravdom?
Jasno je da podizanje starosne granice za odlazak u penziju predstavlja nužan, ali ne i dovoljan korak. Uz ovu mjeru, neophodno je ulagati u bolje uslove rada, zdravstvenu zaštitu zaposlenih, kao i u prekvalifikaciju i prilagođavanje radnih mjesta starijoj populaciji.
Reforma ovog sistema je u evropskom trendu, ali i ozbiljan test društva – kako obezbijediti ekonomsku stabilnost, a istovremeno sačuvati dostojanstvo radnika u poznim godinama života.
Veliki evropski penzioni sistemi, kao što je onaj u Njemačkoj, pripremaju velike reforme radi sigurnosti u starosti. Državna penzija će predstavljati samo osnovni nivo zaštite. Dosadašnji modeli su postali neodrživi i nijesu dovoljni za očuvanje životnog standarda građana, već služe samo kao osnovna sigurnosna mjera. Predviđa se uključivanje: lične štednje; penzionih fondova; štednih planova koje nude poslodavci.
Ovo je kombinacija državne i privatne penzije. Cilj je da se postavi održiv sistem koji će odgovoriti na ključne izazove: starenje stanovništva i sve veći pritisak na javne finansije. Očekuju se velike i široke društvene rasprave na ovu temu.
Za sada nije poznato da li će reforme uticati na postojeće penzije, ali je gotovo izvjesno da će imati veliki uticaj na buduće penzionere. Nove reforme u penzijskim sistemima oslanjaće se na državu, ali i na veću ličnu odgovornost za finansijsku sigurnost u starosti.
