Prije nešto manje od četiri decenije književnik Dobrica Ćosić razgovarao je sa tada mladim filozofom Zoranom Đinđićem. Bilo je to vrijeme „Događanja naroda“. Dvojica opozicionara ćutke su gledala prenos nekog od velikih zborova koje je tadašnji režim organizovao širom Srbije. Đinđić je izrazio zabrinutost da se oko Miloševića stvara nova diktatura. „Ne poznaješ ti srpski narod…“ – odgovorio je Ćosić sijekući pečenu papriku. „… Kad osjete šta je u pitanju, svrgnuće svaki diktatorski režim.“
Pomalo je ta teza bila nategnuta, već i zbog iskustva Brozove ere. Neke geopolitičke datosti nemoguće je promijeniti samo narodnom voljom. Ipak, Milošević se održao punih trinaest godina i izgubio je vlast na izborima koje je organizovao njegov režim.
Promjene vlasti u Srbiji bile su česte od uspostave višestranačja 1881. i parlamentarne vladavine 1888. do danas. Velikom većinom vlast su mijenjali moćni domaći i strani, ali po pravilu neustavni faktori. Dovoljno je reći da se tokom Zlatnog vijeka srpske demokratije samo jednom (1905. godine) dogodio slučaj da vlada koja raspiše izbore iste i izgubi. U narednih 95 godina – do 2000. godine – to se nije događalo. Poslije promjena 2000. vlast je na taj način smijenjena svega tri puta. Treba reći i da je srpska demokratija, koliko god njen narod bio nemiran i buntovan, bila oprezna i spora još u vrijeme kada su Srbi u prosjeku imali dvadeset i osam godina, a kamoli danas kada je taj prosjek dvije decenije stariji.
Za čitavu moju generaciju SPS, koji je naslijedio Savez komunista Srbije i SSRNS/J, njihove kadrove i bogatstva, bio je dinosaurus koji je našu državu zarobio u prošlosti, nametnuo joj nacionalni poraz i status parije.
Nikada u srpskoj istoriji vlast nije bila promijenjena mirnim putem a da nova vlada nije iznikla iz prethodne!
Narod bratoubistva, posljednjeg dinastičkog rata u evropskoj istoriji, koji je i danas kobno podijeljen oko Josipa Broza Tita (!), što je vodio rat sa NATO-om a imao dvije bezmalo podjednake političke frakcije i koji je iznjedrio opoziciju sposobnu da okupi 300.000 demonstranata a nemoćnu da pobijedi na izborima, nikada nije stvorio istinsku alternativu vladi koja je makar i formalno pobijedila na nekakvim izborima.
Narodna radikalna stranka prva je masovna politička partija na Balkanu i prva politička ljubav srpskog seljaka. Iako velika i dugovjeka, nespretna i anarhoidna u svojim počecima, ona nije imala takmaca u činovničkim strankama koje je razvlastila ni u socijalističkim partijama koje su joj konkurisale. Tek kada se sama podijelila na većinski NRS (stare radikale) i Samostalnu radikalnu stranku (samostalce), srušen je, mada tek djelimično, njen politički monopol. Samostalci, koji će kasnije biti stožer Demokratske stranke, nisu imali nikakve šanse i rijetki su i kratkovjeki bili njihovi kabineti bez radikala.
Komunistička partija Jugoslavije nikada ne bi pobijedila na bilo kojim izborima u Jugoslaviji ili Srbiji. Ona je pridobila jedno pokoljenje, najbrojnije do tada, mlado i „za pjesmu stvoreno“, što bi rekao Njegoš. Generaciju koja je prihvatila ono što bi našem narodu ionako nametnule Velike sile motivisane gigantskom pobjedom Crvene armije. Ipak, kada su htjeli da izađu na izbore, komunisti su pokušali da pacifikuju opoziciju, a sebe odenu u Narodni front, u kome su okupili predratne političare koji su im bili donekle prihvatljivi i većinom bili spremni da sarađuju do sopstvenog političkog poricanja. U svakom slučaju, komunizam je postepeno iščilio, ali velika, mastodontska svenarodna partija kao ideal nije. Za čitavu moju generaciju SPS, koji je naslijedio Savez komunista Srbije i SSRNS/J, njihove kadrove i bogatstva, bio je dinosaurus koji je našu državu zarobio u prošlosti, nametnuo joj nacionalni poraz i status parije. Svi mi vjerovali smo da „ne može biti Svet kriv“ i da smo negdje kao narod pogriješili. Tužna iskustva sankcija, ratova, strane agresije i brutalne sudbine srpskih predsjednika i vođa Miloševića, Đinđića, Tadića, Koštunice, Tadića… naučili su nas da nijesmo bili u pravu. Da je kojom nesrećom bilo po našem, Srbija bi 1991. i 1992. doživjela sudbinu onovremene Gruzije. Pored svih neprijatelja – divljih nacionalizama susjeda (nacističkih štićenika iz 1941. godine), mržnje njihovih sponzora koji su na Srbiju svalili krivicu za stoljeće dugotrajnih sopstvenih neuspjeha – protiv „demokratske vlade“ bila bi i „duboka država“.
Onaj ko želi da pobijedi mora biti nacionalan i inkluzivan – mora da okuplja umjesto što tjera od sebe.
Peti oktobar je baš dokaz ove teze. Trećina od osamnaest stranaka DOS-a tek su godinu ili dvije bile u stvarnoj opoziciji Miloševićevom režimu. Ostali su, sa izuzetkom Koštunice, bili moralno vrlo fleksibilni. Mnogi danas grde preletače. Razmislite koliko su Brozova diplomatija ili armija bile moguće bez starih kadrova, te koliko ih je i uz koju cijenu preuzeo. Ministar spoljnih poslova DOS-ove vlade tvrdio je da će na kraju prvog mandata ostati najstariji po godinama u ministarstvu, ali je poslije samo nekoliko mjeseci razumio da to ne samo da ne bi koristilo državi, već bi šteta bila tolika da je pitanje da li bi takva ustanova jednog društva sa manjkom mladih ljudi uopšte opstala. DS je pobijedio DSS (2007–2008) sa pozicija vlasti, a oko 75% članstva obje stranke činili su oni koji su potpisali partijske knjižice poslije oktobra 2000. godine.
Izbori su zato danas jedini put. Onaj ko želi da pobijedi mora biti nacionalan i inkluzivan – mora da okuplja umjesto što tjera od sebe. Čak i ako uz pomoć iz inostranstva bude izvršen nekakav puč, to će biti samo privremeno dato stanje, naše političke tradicije vratiće stvari na staro, kako je u ovim teškim spoljnopolitičkim prilikama jedino i moguće. Alternativa tom stanju nije vibrantno političko društvo u kom se vlade i partije smjenjuju na četiri godine, već diktatura spoljašnja ili unutrašnja, danas nemoguća bez podrške srpskih neprijatelja.
