Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović saopštio je da ne isključuje mogućnost da tokom naredne godine formira sopstveni politički pokret, ali da o tome još ne želi da govori u detalje.
Kako je kazao za crnogorske medije, ideja o osnivanju novog političkog subjekta nije zatvorena, te je moguće da u nekom trenutku dobije konkretniji oblik. Ipak, Milatović zasad ne otkriva ko bi mogao biti dio eventualnog tima, niti na kojim osnovama bi se pokret gradio.
On je podsjetio da mu se često spočitava što, nakon izlaska iz Pokret Evropa sad, nije odmah osnovao sopstvenu stranku, ali smatra da tada nije pogriješio.
– Ne bježim od političke odgovornosti. Vjerujem da su se stvari odvijale onako kako je trebalo i da je važno gledati unaprijed – poručio je Milatović, uz opasku da mu je žao što ideja sa kojom je Evropa sad započela nije dovedena do kraja.
Govoreći o odnosima u aktuelnoj vlasti, predsjednik države je ocijenio da komunikacija između njega i premijera Milojko Spajić gotovo da ne postoji.
– Smatram da je takav odnos neprimjeren za jednu demokratsku državu. U kontinuitetu pozivam predsjednika Vlade na razgovor, dijalog i razmjenu argumenata, ali sa druge strane nema odgovora – naveo je Milatović.
Dodao je da otvorena komunikacija i saradnja najviših državnih funkcionera treba da bude standard, a ne izuzetak, posebno u periodu političkih i društvenih izazova.
Cijela priča, međutim, neodoljivo podsjeća na još jedno poglavlje političkog igrokaza u kojem su glavni akteri nekada bili nerazdvojni. Jakov Milatović i Milojko Spajić zajedno su stvarali Pokret Evropa sad, predstavljajući ga kao „novu nadu“, „prekid sa starim politikama“ i konačno rješenje za građane. Danas, umjesto obećanog kontinuiteta, svjedočimo političkom razilaženju, tihoj svađi i javnom prebacivanju odgovornosti.
Dok jedan najavljuje novi pokret, a drugi ignoriše pozive na dijalog, ostaje otvoreno pitanje da li se radi o stvarnim političkim razlikama ili tek o još jednoj podjeli uloga pred nove izborne cikluse. Građani Crne Gore već su više puta gledali slične scenarije u kojima se „ljuti protivnici“ nakon izbora ponovo nalaze za istim stolom — naročito kada to odgovara širim političkim interesima.
Zato ne bi bilo iznenađenje da se, nakon još jednog kruga velikih obećanja i mogućih razočaranja, isti akteri ponovo nađu u koaliciji, ukoliko „signal“ stigne sa adresa van Crne Gore. Jer, kako istorija domaće politike uči, ideološke razlike često nestanu onog trenutka kada gazde sa Zapada procijene da je vrijeme za novo „pomirenje“ — a račun, po običaju, plati narod.
