„Stranac na kapiji“, nominovan za Oskara o ljubavi posle mržnje

„Stranac na kapiji“, nominovan za Oskara o ljubavi posle mržnje

Kada se Ričard Mekini ženio prošle godine, prijatelji su priskočili u pomoć. Bibi Bahrami je kuvala avganistanska jela – od pirinča sa šargarepom i suvim grožđem do piletine i govedine – za svatove. Njen muž je služio islamski deo ceremonije.

Na prvi pogled, ništa ne izgleda neobično u toj sceni venčanja van kamere – dok ne saznate priču na kameri o tome kako su se Mekini i Bahramijevi upoznali. Kratka verzija je sledeća: Ljut i pun mržnje prema muslimanima, širokih ramena, tetovirani veteran je jednom hteo da bombarduje bahramski Islamski centar Mansi u Indijani i nanese masovne žrtve njegovoj kongregaciji.

Duža verzija onoga što je usledilo, kako je ljubaznost na koju je naišao od strane članova skupštine pomogla da se promene ne samo njegovi planovi već i tok njegovog života, zabeležena je u „Strancu na kapiji“. 30-minutni film nominovan je za najbolji dokumentarni kratki film na 95. dodeli Oskara, održanoj ove nedelje.

„Mi smo prijatelji godinama“, rekla je Bahrami, bivša avganistanska izbeglica i baka sedmoro dece (osma je na putu), rekla je o Mekiniju u intervjuu. „On je kao porodica u ovom trenutku.“

Mekini je priznao da je njihova neverovatna veza mnogima verovatno „zapanjujuća“. „Celo ovo putovanje je bilo veoma nadrealno“, rekao je on.

Njegova je priča o drugoj šansi i transformaciji. To je takođe i ljubav koja pobeđuje mržnju, rekao je režiser filma „Stranac na kapiji“ Džošua Seftel.

„Lako se osećati beznadežno ovih dana; Kada sam video ovu priču, pomislio sam: „Vau, možda postoji razlog da verujemo u čovečanstvo“, rekao je Seftel. „Ako ovo dvoje ljudi mogu biti prijatelji, zašto onda ne bi bilo ko od nas?“

Seftel je naišao na Mekinijevu priču kada je radio na dokumentarnoj seriji pod nazivom „Tajni život muslimana“, u kojoj su predstavljeni američki muslimani različitog porekla i nastojeći da razbiju negativne stereotipe.

„Lako je mrzeti nekoga koga ne poznajemo“, rekao je Seftel. „Moć filma i pripovedanja je u tome što nekoga možete upoznati kroz film i to može promeniti način na koji ljudi razmišljaju.”

Inspiracija za tu seriju, rekao je, bila je ukorenjena u njegovim sopstvenim sećanjima na antisemitizam sa kojim se susreo i koga su prozivali kao jevrejsko dete.

„Posle 11. septembra video sam tu vrstu mržnje prema muslimanima i samo sam pomislio: ’Možda mogu da uradim nešto sa svojim filmskim radom da pokušam da pomognem‘“, rekao je on.

Anketa Centra za istraživanje javnih poslova Associated Press-NORC, sprovedena uoči 20. godišnjice napada 11. septembra 2021. godine, pokazala je da 53% Amerikanaca ima negativan stav prema islamu.

McKinnei je nekada bio jedan od njih – vatreno.

Kraj duge vojne karijere ostavio ga je ljutim, ogorčenim, osećao se bezvredno i previše pio. Njegova „sudbina“ da pogine u borbi i da se vrati kući u kovčegu sa zastavom, kao heroj, nikada nije uspela. Gledao bi sebe i pitao se ko je on.

Svoju mržnju usmjerio je na muslimane, od kojih su neki, kako je rekao, bili njegovi neprijatelji na bojnom polju dok je služio u inostranstvu.

„Moj plan je bio da detoniram IED“, ili improvizovanu eksplozivnu napravu, ispred islamskog centra u petak kada bi se okupili vernici, rekao je on u filmu. „Nadao sam se najmanje 200 ili više, mrtvih, povređenih.

U džamiju je počeo da ide 2009. godine, predstavljajući se kao neko ko želi da uči o islamu.

„Nisam im verovao. … Mislio sam da će me držati u podrumu sa mačem pod grlom”, priseća se on u filmu.

U stvari, rekao je, članovi skupštine su ga dočekali i zagrlili.

Bahrami, za koju gledaoci saznaju da je obožavatelj kantri muzike i čiji je muž nazvao „majkom Terezom muslimanske zajednice“, ispričala je kako je tešila Mekinija i obraćala mu pažnju. Na kraju je pronašao osećaj pripadnosti za kojim je toliko žudeo.

„Rekao sam da moram da budem musliman“, rekao je Mekini.

„Stranac na kapiji“ nije jedini nominovani sa verskom tematikom ove godine.

Na primer, „Žene govore“, nominovana za najbolji film, zasnovana je na romanu Miriam Toevs koji je i sam zasnovan na užasno istinitoj priči u menonitskoj koloniji u Boliviji. Muškarci iz te zajednice osuđeni su za silovanje više desetina žena i devojaka. U filmu, preživeli se bore oko toga da li da odu ili ostanu u svojoj izolovanoj verskoj zajednici, gde će biti pod pritiskom da oproste počiniocima.

Danas, Mekini i Bahrami kažu da vide uticaj poruke iza svoje priče u interakciji sa publikom nakon razgovora ili projekcija.

„Jedan od najboljih komplimenata koje sam ikada dobio bio je kada mi je neko rekao nakon što sam odgledao film da si mi dao mnogo toga za razmišljanje“, rekao je Mekini. „Želim da ljudi razmišljaju jer živimo u društvu u kojem, nažalost, ima mnogo sledbenika.

Neko mu je rekao kako ga je slušanje njegove priče spasilo jer je pomislio da svako ima svrhu da pronađe.

Bahrami, za koju je Seftel rekao da se pojavljuje na projekcijama sa kolačićima za publiku, ljudi su je grlili. Neki su joj prišli sa suzama, rekli joj da im je dala nadu i hrabrost ili pitali da li mogu da je „pozajme“ za svoju zajednicu.

Drugi su postavili teško pitanje: kako je oprostila Mekiniju?

Rekla je da ga je, u neverici, čula za planove koje je Mekini nekada gajio, pozvala na večeru i pitala ga o čemu razmišlja.

„Ja sam čvrsto vernik“, rekla je. „Mislim da je moja vera veliki deo ovog oproštaja.

Još jedan aspekt, dodala je, bila je ranjivost koju je videla u njemu i koliko se izvinio.

Bahrami se prisetila kako je, kada joj je Seftel prišao da učestvuje u filmu, i sama iskusila ranjivost drugačije vrste; bila je u komi. Dok je kasnije razmatrala njegov zahtev dok se oporavljala, imala je jednu misao:

„Bog mi je dao drugi život“, rekla je, „i ako ponovo umrem, priča bi mogla da živi.