Predsjednik Partizana Rasim Ljajić dao je opširan intervju za TV Una uoči skupštine.
„Pokušali smo više puta da pomirimo Predraga Mijatovića i Danka Lazovića. Razgovaram sa Mijatovićem u namjeri i želji da Skupština protekne mirno i civilizovano. Kakva god odluka da bude, potrebno je da je svi prihvatimo, bez obzira ko šta o kome misli. Da se sklonimo sa naslovnih strana sa ovih tema i da pričamo o pojačanjima. Naravno da ovo zaokuplja pažnju, ali nije dobro za reputaciju i imidž kluba. Hajde da Skupština protekne na način koji je dostojan imena Partizana. Neka kaže svako ko šta ima, ljudi će se izjašnjavati. Stavićemo na glasanje povjerenje svakom članu Upravnog odbora. Čak i da ostane ili da se promijeni ovaj sastav, Uprava mora da se pojača, da dođu novi ljudi, svježa energija iz svijeta sporta i privrede, javni radnici i ljubitelji Partizana – da uđu pravi partizanovci. Smučilo mi se da idem od jednog do drugog i da slušam razloge zašto neće da uđu. Neću ni od koga da tražim novac, jer Partizan mora da živi od toga da stvara i prodaje igrače. Sve drugo što dobijemo od države i sponzora trebalo bi da bude sekundarno u odnosu na prodaju, koja je primarna. Lud je svako ko se nada da će neko donijeti džakove para“, rekao je Ljajić.
Spomenuo je i 41 delegata.
„Najvažnije je da sve bude mirno i civilizovano, da se iznose primjedbe i kritike, ali da se poštuje sve što se kaže i da nastavimo da podržavamo Partizan bez obzira na to da li imamo funkciju ili ne. Da se sklonimo iz medija makar po ovim unutrašnjim dešavanjima kojima svi ispiraju usta, jer se tome raduju naši protivnici.“
Na pitanje da li ostaje predsjednik:
„Najviše bih volio da se pojavi neko novi i zamijeni me. Pristao bih da mu pomažem najviše na svijetu. Nije mi prijatno, postaje malo naporno na mentalnom planu. Nisam siguran da su unutrašnji odnosi doveli do toga da neke utakmice izgubimo ili ne pobijedimo. Smjene trenera su imale velikog uticaja. Promjena trenera nikad nije dobra, a naročito nije dobra kada ih je više, ali su uticale na treće mjesto. Previše bi bilo da kažem da je samo zbog toga, ali da je imalo uticaja – da. Smjene trenera nisu donijele pozitivan efekat; donijele su šok-terapiju i to – lošu. Ako trezveno analiziramo, bez obzira na to da li Srđana Blagojevića podržavamo ili ne, kada se podvuče crta, sigurno se može izvesti zaključak da su nesporazumi počeli od njegove smjene. Uvijek će biti nesporazuma, ali prvi veći se desio poslije smjene Blagojevića, koja je nastupila poslije ispadanja iz Kupa Srbije i poraza od Čukaričkog. Da pitate i Blagojevića i stručni štab, rekli bi da su im nedostajali Jovan Milošević i Mario Jurčević, važni na planu taktike i formacije. Za ovu ekipu je Milošević značio više od golova i asistencija. Bio je lider i njegov odlazak je najviše uticao. Nije opravdanje, ali kad bih izdvajao jedan razlog koji je najveći, onda je to odlazak Miloševića, bez njega je Partizan igrao znatno lošije u nastavku prvenstva.“
Kad se Jovan Milošević vratio u Bundesligu odmijenio ga je u ulozi startera Andrej Kostić, koji je u međuvremenu, iznenada, prodat Milanu, što je otvorilo novi poligon za debatu: da li je moralo baš tako? Ili, da li je moral baš po cijeni od 3.500.000 eura?
„To je jedan od boljih poteza ove uprave, i to ne zahvaljujući nečijoj pameti, nego situaciji u kojoj smo se našli. Ne iz volje da nešto uradite, nego iz moranja. Niko od nas nije bio pametan da baš tada proda Kostića, već je splet okolnosti bio takav da se prodaja desi u trenutku kada su Partizanu bile preko potrebne pare. Bez njih ne bismo prošli monitoring i ne bismo igrali Evropu. Ne samo predstojeće, već tri naredne sezone. Nije postojala alternativa da nađemo 3.500.000 eura zbog pravila da klub svake godine mora da ostvari veću dobit od deset posto u odnosu na prošlu, i nismo imali mogućnost da to ostvarimo bez ove prodaje. To nije greška, nego nešto najbolje što se desilo. Ne bismo prošli na Skupštini, nego bismo otišli glavom bez obzira. Mijatović je mislio da bi trebalo sačekati, smatrao je da bi Kostiću mogla da se poveća vrijednost. Da smo imali novac, to bi imalo smisla. Ali to je kocka – da li neko vrijedi 3.000.000 ili 5.000.000 eura je relativno. To bi bio ogroman rizik. Ovdje nije bilo rizika, već jednostavno nismo imali izbor. Zahvalan sam Milanu što se odlučio da van prelaznog roka uplati sva sredstva u jednom danu. Šta da se taj momak povrijedio, a oni ga već platili? Za druge stvari možemo ovako ili onako, ali prodaja Kostića je jedan od najboljih poteza ove uprave“.
Bez njega i vjerovatno Sebastijana Poltera nastaće rupa u špicu, Bibars Natho se penzionisao, kraj je za Gajasa Zđelara, neizvjestan je status Saše Zdjelara, ali kako god da bude, jasno je da postojeći kadar mora da se pojača, jer je – loš. Oni što pričaju da je dobar, neka pogledaju tabelu.
„Sad nemamo pare, ali se nadam da ćemo ih dobiti prodajama. Imamo ponude koje možemo odmah da prihvatimo, nisu loše. Imali smo posjete direktora klubova koji su pokazali interesovanje za naše igrače, a čekamo da prođe Skupština pa da počnu intenzivniji razgovori. Imamo desetak igrača koji su naše želje. Vode se preliminarni razgovori oko pozajmica i kupovine pojedinaca kojima su istekli ugovori. Jedan od „pikova“ su naši igrači koji su otišli iz Partizana, a sad igraju u inostranstvu, pokušaćemo neke od tih momaka da vratimo. Ima i igrača iz naše lige koji su interesantni. Nadam se da će ovaj prelazni rok biti uspješan“.
