Predstave za javnost traju predugo, bez najavljivanih epiloga, pa je društvo oguglalo na nova hapšenja, ocjenjuje Andrijana Razić
Problem nije u tome što se konačno hapsi, nego što pravosuđe presporo presuđuje, tvrdi Momčilo Leković (Demokrate)
Javnost će morati da se pomiri s tim da pojedinci s vrha piramide prethodnog režima suštinski nikad neće biti procesuirani, upozorava Stevo Muk
“Crnogorsko društvo je društvo osvetnika… Revanšizam je samo političko ime za osvetu. To znači da ne postoji svijest o tome da treba podvući crtu ispod crnogorske prakse osvete… I jako griješi onaj, ako u onim lisicama nad kojima likuje, na rukama drugih ljudi, ne prepoznaje svoje lisice sjutra”.
Tako je nekadašnji dugogodišnji šef Vlade, države i Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović govorio u aprilu 2024, desetak dana nakon hapšenja bivšeg visokog policijskog funkcionera Zorana Lazovića i nekadašnjeg glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića .
Akciju Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) tada su gromoglasno pozdravili gotovo svi akteri vlasti, uključujući i premijera Milojka Spajića (Pokret Evropa sad). On je tada rekao da ta hapšenja svjedoče o “stepenu infiltracije organizovanog kriminala u institucije sistema, koje su stvorene za vrijeme bivše vlasti”.
Spajićeve kolege iz vladajuće većine govorile su o “velikom danu za pravdu”, pokazatelju da “nema jačih od države”, “pobjedi nad mafijom”, “oslobađanju institucija od kriminalnih centara moći”… S druge strane, iz DPS-a su tada poručili da je u pitanju “nastavak revanšizma” koji traje od izbora 30. avgusta 2020, kad je ta stranka nakon 30 godina vladanja prešla u opozicione klupe, dok su GST-a Vladimira Novovića prozvali “skaj tužiocem” koji radi po dikatatu vlasti.
Dvije godine nakon hapšenja Lazovića i Katnića, slobode je lišen Đukanovićev brat, Aco Đukanović , koji važi za jednog od najmoćnijih ljudi u Crnoj Gori i čovjeka za kog se vežu mnoge krupne kriminalne afere iz vremena vlasti DPS-a.
Ipak, Milo Đukanović nije se oglasio povodom toga, a jedva da je reagovala i partija čiji je on počasni predsjednik. No, ono što je više iznenadilo jeste izostanak “euforije” vladajućih stranaka, s izuzetkom predstavnika Demokrata, partije koja upravlja bezbjednosnim sektorom, dok su iz civilnog sektora postavili pitanje – da li se radi o obračunu s kriminalom ili politički motivisanom hapšenju. Slično je ispraćen i nedavni slučaj hapšenja biznismena Veselina Barovića .
Sumnje da je posrijedi politički motivisano hapšenje, izazvane su stepenom krivičnog djela koje se stavlja na teret Đukanoviću. Dok su Lazović i Katnić optuženi za teška krivična djela (poput stvaranja kriminalne organizacije i zloupotrebe službenog položaja), Đukanović se sumnjiči za nedozvoljeno držanje oružja – što je, moglo bi se reći, sitnica spram mnogih spornih poslova u kojima je navodno učestvovao: privatizacija Nikšićke banke 2005, koja je 2007. postala Prva banka; državni kredit od preko 40 miliona eura s kojim je 2009. spasena od bankrota (a koji je odobrila Vlada na čijem čelu je bio Milo Đukanović); afera “Limenka”, kad mu je država isplatila preko 10 miliona eura odštete nakon što nije iselila bivšu zgradu policije i Đukanovićevoj firmi omogućila gradnju na toj lokaciji…
Da li sve navedeno – procesuiranje zbog, kako zasad djeluje, manjih krivičnih djela, a ne krupnih afera – daje odgovor na pitanje: zašto se u Crnoj Gori sve manje diže prašina nakon hapšenja “krupnih riba”?
Advokat Andrijana Razić rekla je “Vijestima” da u svakoj iole civilizovanoj i pravno uređenoj državi na koju se Crna Gora navodno ugleda i ka čijim institucionalnim standardima teži – hapšenje tzv. “krupnih riba” nema za primarni cilj ispunjenje očekivanja širih narodnih masa gladnih “hljeba i igara” – nego stvarni, istinski poriv za poštovanjem zakona i ustava i očuvanjem pravnog i društvenog poretka zemlje.
Ona je ocijenila da u takvim državama važi pravilo – što je neko “krupnija riba”, to za njegovo hapšenje i privođenje pravdi logično trebaju i moraju biti prikupljeni dokazi najvećeg mogućeg kvaliteta i dokazne snage, kako bi to hapšenje “isprve” postiglo svoju svrhu i zadovoljilo pravdu.
“Institucije pravosuđa u tim državama znaju da se posao ne završava bilo čijim hapšenjem – jer se uhapsiti može svako i uvijek – već da je važno da iza toga hapšenja kao prvog koraka stoji čvrsto i osnovano uvjerenje da će to hapšenje neminovno rezultirati pravosnažnom osuđujućom presudom koja, opet, neće biti izdejstvovana nedopuštenim pritiskom javnosti, nego isključivo objektivnim stanjem u spisima predmeta”, navela je Razić.
Međutim, ona ukazuje da u Crnoj Gori, nažalost, važe potpuno suprotna pravila, budući da se ovdašnje institucije, prema njenim riječima, primarno rukovode klasičnim populizmom i nepodnošljivom servilnošću prema navijačkoj percepciji javnosti – u smislu “što krupnija riba, to više bodova” – ne mareći uopšte za konačni rezultat u vidu sudske presude, niti za elementarna ljudska prava i slobode.
Razić je konstatovala da se, imajući u vidu da takve predstave za javnost traju već predugo vremena, a bez očekivanih i najavljivanih konačnih epiloga – “jer se pravo ipak ne može silovati” – i u društvu evidentno dešava prezasićenje i oguglanost na sva nova hapšenja preostalih “krupnih riba”.
“Ovo je sad, valjda, svima postalo jasno da se na taj način gomilaju veliki cehovi koje ćemo svi mi ubrzo morati da platimo”, poručila je ona.
Sagovornica je kazala da je u tijesnoj vezi s prethodno istaknutim i činjenica da se čak i iz redova vlasti sve manje “skandira” najnovijim hapšenjima – “uz neke neviđeno uporne izuzetke”, dok su se posljednja hapšenja (Veselin Barović i Aco Đukanović), vrlo simptomatično, desila u nekim – “recimo zanimljivim, društvenim momentima”.
“Mada možda je ipak sve slučajnost, ako ima onih koji u to vjeruju. Ja, kao neko ko je već duže od deceniju dio pravosuđa i koja iz prve ruke imam uvid u cjelokupno stanje stvari, odavno nemam dilemu da smo postali država apsurda, spektakla i političkih igrarija – umjesto da budemo država prava i pravde, u kojoj ti uzvišeni pojmovi nisu do temelja kompromitovani”, podvukla je Razić.
Tajming hapšenja Barovića i Đukanovića zaista je bio u, kako kaže Razić, “zanimljivim, društvenim momentima”. Iako to ne mora ništa da dokazuje, pretres Barovićeve imovine 12. februara počeo je neposredno prije emitovanja emisije “Načisto” na Televiziji Vijesti – čija je tema bilo bjekstvo Miloša Medenice . Uoči emitovanja, autor emisije Petar Komnenić potvrdio je da je primio poruku od osobe koja je tvrdila da je odbjegli Medenica.
Sin nekadašnje prve žene crnogorskog pravosuđa Vesne Medenice , krajem januara je prvostepeno osuđen na 10 godina i dva mjeseca zatvora zbog, između ostalog, stvaranja kriminalne organizacije i krijumčarenja, ali ga policija po donošenju odluke nije našla na adresi stanovanja. U istom procesu, Vesna Medenica je prvostepeno osuđen na 10 godina zatvora.
Gotovo dvije sedmice nakon bjekstva, navodni Medenica se javio Komneniću, tražeći da ga uključi u emisiju kako bi “upoznao javnost” da video s njegovim likom koji se ranije pojavio na društvenim mrežama, nije proizvod vještačke inteligencije, kako je tvrdila Uprava policije, već zaista on.
Komnenić je u reklamnoj pauzi razgovarao s navodnim Medenicom, a taj snimak je emitovao na samom kraju programa. Gost te emisije je, između ostalih, bio i ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović (Demokrate). Da je u njegovom interesu bilo da se više priča o pretresima Barovićeve imovine, a ne o Medenici, potvrdio je i sam Šaranović.
“Znate li šta mi je žao g. Komneniću – što sat vremena i 55 minuta razgovaramo o tome da li je na snimku Miloš Medenica ili nije, a jednom riječju niste pomenuli šta je razlog zbog kog je Uprava policije pred početak ove emisije realizovala određene predmete u odnosu na Veselina Barovića, a znamo da se radi o najbližem intimusu Mila Đukanovića…”, poručio je on.
Barović je uhapšen kasno te večeri zbog toga što je, kako je “Vijestima” pojasnio njegov advokat Slobodan Smolović , u Barovićevom posjedu pronađeno 17 metaka za koje u tom trenutku nije imao dozvolu, dok se u odvojenom postupku protiv njega vodi istraga zbog utaje poreza u iznosu od preko 300.000 eura. Tužilaštvo je krajem februara protiv Barovića podnijelo optužni predlog zbog nedozvoljenog držanja i nošenja oružja i eksplozivnih materija. Barović je na slobodi.
On više od tri decenije važi za jednog od najbližih prijatelja Mila Đukanovića, a pominjan je i u optužnici italijanskog tužioca Đuzepea Šelzija kao jedan od aktera šverca duvana tokom devedesetih godina, koji je išao preko Crne Gore. Tokom masovne vaučerske privatizacije, kao vlasnik “Eurofonda”, s grupom povezanih lica i firmi preuzeo je više crnogorskih preduzeća, a bio je aktivan i na domaćem i regionalnim tržištima kapitala.
Što se tiče slučaja Aca Đukanovića, u pretresu njegove imovine u Podgorici, a potom i Nikšiću, učestvovala je i Posebna jedinica policije s “dugim” cijevima, a počeo je istog dana (27. februar) kad je Skupština trebalo da raspravlja o, za dio javnosti spornim, izmjenama zakona o Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB) i unutrašnjim poslovima. Iako ni to ne mora ništa da dokazuje, pretresi su trajali dok se u parlamentu vodila polemika o pojedinim zakonskim rješenjima, a poslanici DPS-a su oštro negodovali, optužujući vlast da želi Crnu Goru da pretvori u “policijsku državu”.
Ipak, kasno te večeri je postignut dogovor da se o kontroverznim propisima ne glasa te večeri, već sedam dana kasnije, kad su zakoni i usvojeni. U međuvremenu je šef države Jakov Milatović vratio propise parlamentu na ponovno odlučivanje, ali ih je najviši zakonodavni dom opet izglasao.
Đukanović je uhapšen rano ujutru narednog dana (28. februar), a prilikom pretresa porodične kuće Đukanovića u Rastocima policija je pronašla više pušaka i nekoliko stotina komada municije. Branilac Đukanovića, advokat Nikola Martinović , kazao je tada da je dio oružja pronađenog u porodičnoj kući pripada bratu Aca Đukanovića, dok su municiju i pancire zaboravili pripadnici policije i tajne službe koji su ga (Mila) godinama obezbjeđivali. Acu Đukanoviću je prvobitno određen pritvor, ali je krajem marta pušten da se brani sa slobode, nakon što je sudu priložio jemstvo vrijedno više od pet miliona eura, uključujući milion eura u kešu.
Iz Đukanovićevog stana u Podgorici, policija je oduzela veliki broj papira i dokumentacije s oznakama poput “izdajnik”, “negativna kampanja”, “meta broj dva”, “grupa Odupri se”…
Šef poslaničkog kluba Demokrata Boris Bogdanović je nakon hapšenja Đukanovića rekao da je “ovaj bezbjednosni sektor, prvi put poslije promjena 30. avgusta, uradio ono što su mnogi godinama smatrali nemogućim: poslao Aca Đukanovića u Spuž”.
Međutim, drugih reakcija iz vlasti jedva da je i bilo, a kamoli da je bilo euforičnih kao prilikom hapšenja Vesne Medenice, Lazovića, Katnića… Još “tiše” je ispraćeno procesuiranje Barovića.
S druge strane, iz DPS-a su rekli da postupanje policije u slučaju privođenja i pretresa stana Aca Đukanovića predstavlja “kulminaciju političke zloupotrebe” te institucije, poručivši da “ako je ovo početak izborne kampanje vladajuće većine ili stranke u nestajanju koja je otela bezbjednosni sektor i zloupotrebljava ga – onda je to veoma opasna pojava”.
Odgovarajući na pitanje da li smatra da su hapšenja “krupnih riba” izgubila značaj koja su nekad imala, poslanik Demokrata Momčilo Leković rekao je “Vijestima” da hapšenja ne gube na značaju.
“Naprotiv. Svako hapšenje ‘krupne ribe’ je poziv sudu da radi svoj posao. I taj poziv ne dolazi samo iz Crne Gore, već i iz Evropske unije. Razočarani smo trećom granom vlasti zbog neefikasnosti i zbog toga što se presude ne donose u razumnom roku”, ocijenio je on.
Leković kaže da su zato insistirali na vetingu, onako kako ga ta partija tvrdi da ga sprovodi u bezbjednosnom sektoru.
“… Gdje je već 179 policajaca i vojnika suspendovano. Problem nije u tome što se konačno hapsi, nego što pravosuđe presporo presuđuje. Borba protiv korupcije ne smije stati zato što sudovi kasne. Ona mora biti još snažnija, kao jasna poruka i odlučna opomena”, poručio je sagovornik.
Osim Medenice, Lazovića, Katnića, Đukanovića i Barovića, od promjene vlasti uhapšene su još mnoge osobe povezane s bivšim režimom – bivši specijalni tužioci Saša Čađenović i Lidija Mitrović , nekadašnji prvi ljudi policije Veselin Veljović i Slavko Stojanović , bivši šef ANB-a Dejan Peruničić i dugogodišnji agent tajne policije Duško Golubović , sin Zorana Lazovića, Petar , bivši ministri Petar Ivanović i Milutin Simović (obojica iz DPS-a), bivša direktorka Agencije za sprečavanje korupcije Jelena Perović , nekadašnji predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić …
Međutim, sva ta hapšenja zasad su rezultirala samo s jednom pravnosnažnom presudom – Lidija Mitrović osuđena je na sedam mjeseci zatvora zbog zloupotrebe službenog položaja. Međutim, i ona je, kao Miloš Medenica, trenutno u bjekstvu.
Na pitanje kako gleda na ocjene dijela javnosti da su hapšenja Aca Đukanovića i Barovića pokazatelji da se vlast više oslanja na spektakl, tj. da hapsi radi skupljanja političkih poena, a ne na istinsku borbu protiv korupcije, te da su njih dvojica uhapšeni zbog “sitnica”, Leković je odgovorio – “zar neko daje pet miliona eura jemstva zbog sitnice?”.
“Zar panično reaguje čovjek koji nema čega da se plaši? Aco Đukanović nije sitan slučaj, nego brutalni simbol sistema u kom su pojedinci decenijama živjeli s uvjerenjem da za njih zakon ne važi. To su ljudi koje nekad nijesu smjeli ni da zaustave u saobraćaju, a kamoli da ih procesuiraju”, podvukao je on.
Prema riječima Lekovića, zato ovo nije nikakav spektakl, nego udar na mit o nedodirljivosti. On je ocijenio da je spektakl bio “ono ranije, kad je cijela država gledala moćnike, a institucije gledale u pod”, te da se danas prvi put šalje poruka da ni veliko ime, ni veliko bogatstvo, ni veliko prezime ne mogu biti veći od zakona.
“A svi čekamo da vidimo šta je to pronađeno u kući Đukanovića zbog kojih je dao pet miliona eura jemstva. Pri čemu ću vas podsjetiti da ni Vesko Barović nije uhapšen zbog ‘sitnice’, već sumnje da je utajio porez u vrijednosti od preko 300 hiljada eura”, tvrdi Leković.
Predsjednik Upravnog odbora Instituta alternativa i bivši član Tužilačkog savjeta, Stevo Muk , rekao je “Vijestima” da je javnost uglavnom umorna od velikog broja policijskih i tužilačkih predmeta bez sudskog epiloga, pojašnjavajući da to, naravno, ne znači da bi policija i tužilaštvo trebalo da prestanu s otkrivanjem i gonjenjem počinilaca krivičnih djela na svim nivoima.
“Odgovornosti su jasno podijeljene između policije, tužilaštva i sudova, a od kvaliteta dokaza često zavisi brzina presuđivanja, a svakako i karakter presude. Mora se sudovima ostaviti da sude, što podrazumijeva da odluke budu i oslobađajuće i osuđujuće. Ako je sudovima javno ili tajno nametnuta obaveza da prihvataju svaki predlog za određivanje pritvora i da sudske odluke budu osuđujuće, onda nema ništa od vladavine prava. Štaviše, tako se na perfidan način skrivaju sve mane policije i tužilaštva”, ocijenio je Muk.
Prema njegovim riječima, od toga kakve su presude, važnije je da presude budu donijete u razumnom roku, dodajući da će se kad nema, ili kad ne bude, dovoljno predmeta stvarne težine i značaja, pojaviti vakuum na koji javnost reaguje.
“Da bi se zadovoljila potreba za kakvom-takvom pravdom, hapšenja i pritvori se ponekad nude kao zamjena za značajne predmete i kvalitetan rad. Plašim se da će, kako se troši krivičnopravni potencijal ‘Skaj komunikacija’, biti sve manje velikih i značajnih predmeta. Moralo je više da se uradi na unapređenju kapaciteta policije i tužilaštva u posljednjih pet godina”, ukazao je Muk.
On je poručio da će javnost, nažalost, morati da se pomiri s tim da pojedinci s vrha piramide prethodnog režima suštinski nikad neće biti procesuirani, rekavši da je razloga za to više – od protoka vremena i zastare u brojnim aferama, preko nerada nadležnih organa u posljednjih pet godina i ranije, pa do političkih “dilova” i uticaja.
Muk je konstatovao da će jednog dana neko iz tužilaštva morati da kaže šta je stvarno moguće, a na šta se mora staviti tačka, kao i da je sve drugo – držanje javnosti u zabludi.
“Do tada će političari pokušavati da love u mutnom, tražeći od policije i tužilaštva da svoj rad i odluke upodobe svojim interesima, što će uvijek policiju i tužilaštvo stavljati na ozbiljan test samostalnosti”, poentirao je on.
