Ako bi sve što se dogodilo 2025. trebalo da bude sažeto u jednoj rečenici, ona bi vjerovatno glasila da svijet više nema luksuz da se pravi da je sve u redu. Sve krize koje su se taložile prethodnih godina – od Ukrajine, preko Bliskog istoka do unutrašnjih lomova na Zapadu – dobile su jasne političke obrise.
Za razliku od ranijih perioda, kada su globalni potresi dolazili u talasima, 2025. bila je godina kontinuiranih turbulencija, bez pauza.
Stupanje Donalda Trampa na vlast 20. januara 2025. bio je globalni potres sa dugoročnim posljedicama, što bi se možda najbolje moglo vidjeti po onome što su činili i radili njegovi najbliži saradnici – od toga kako je Ilon Mask podržavao Alternativu za Njemačku (AfD), preko govora potpredsjednika Džej Di Vensa na Minhenskom bezbjednosnom forumu do nove američke Strategije nacionalne bezbjednosti. Trampov povratak u Bijelu kuću označio je definitivni raskid s idejom kontinuiteta liberalno-globalističke politike Vašingtona.
Za razliku od prethodnih administracija, nova američka vlast je već u prvim mjesecima poslala jasne poruke da savezništva više nisu bezuslovna, da globalna trgovina više nije svetinja, kao i da se vraća logici interesa, a da ideologija više ne igra glavnu ulogu.
Trampova politika carina (uveo je carine između deset i šezdeset odsto na uvoz robe iz skoro svih zemalja svijeta), pritiska na saveznike, insistiranje na „američkom prioritetu“, kao i intenzivni pregovori s Rusijom dodatno su ogolili pukotine unutar zapadnog bloka.
Od posebnog je značaja Trampov odnos prema Grenlandu, koji, kako se čini, po svaku cijenu želi da prisvoji za Ameriku. To je izazvalo oštre reakcije EU i Danske. S druge strane, Tramp se u odnosima s Venecuelom nije zadovoljio samo sankcijama, već je uveo i pomorsku blokadu ove države. Samo u novembru 2025. američke snage su sprovele operaciju za zaustavljanje više tankera koji su se kretali prema Venecueli, kao dio kontinuirane blokade. Operacija je izazvala oštre reakcije u Latinskoj Americi, s osudama od strane Venecuele i njenih saveznika.
Ovi incidenti i intervencije na moru bili su dio šire strategije SAD da oslabe ekonomiju Venecuele i kontrolišu regionalne energetske tokove.
Tokom 2025. ukrajinska kriza, kao i ruska specijalna vojna operacija, nastavila se, ali u bitno promijenjenom političkom kontekstu. Umor od sukoba s Rusijom postao je vidljiv, kako u Evropi, tako i u SAD. Kako je godina odmicala, postajalo je sve jasnije da je ono što su evropski i američki globalistički lideri postavili kao cilj – slom Rusije – iluzija. Ispostavilo se da vojna pobjeda Kijeva nije realna, a sankcije nisu slomile Rusiju.
Uprkos zvaničnoj retorici, sve više diplomatskih inicijativa i neformalnih kontakata svjedočilo je o potrazi za političkim rješenjem, jer je postalo jasno da je ukrajinski konflikt u 2025. prerastao iz simbola „odbrane zapadnih vrijednosti i poretka“ u teret pod kojim se taj poredak ubrzano troši.
U avgustu je u Enkoridžu na Aljasci održan istorijski samit između Vladimira Putina i Donalda Trampa, kojim je trasiran put normalizacije rusko-američkih odnosa, a pregovori oko okončanja krize u Ukrajini nastavljeni su tako što je rezultat zapadnih inicijativa bio plan od dvadeset tačaka oko kojeg su nastavljeni pregovori. Ekstremno rusofobni evropski lideri okupili su se u „koaliciju voljnih“, ali njihove aktivnosti za nastavak rata protiv Rusije nisu dale rezultate.
Samit BRIKS-a u Rio de Žaneiru u julu 2025. potvrdio je da ovaj format više nije simboličan – proširenje, koordinacija politika i insistiranje na reformi međunarodnih finansijskih institucija učinili su BRIKS najozbiljnijim izazovom zapadnoj globalnoj dominaciji.
Države Globalnog juga u BRIKS-u vide platformu za ekonomski razvoj, zaštitu od zapadne politike sankcija, kao i politički prostor bez uslovljavanja, što je do sada bila karakteristika zapadne globalističke politike.
Zapad je izgubio monopol na globalna pravila i može se slobodno reći da je ova godina označila početak kraja unipolarnog svijeta. To se najbolje može ilustrovati primjerom da su Rusija i Kina gotovo u potpunosti prešle na obračune u nacionalnim valutama, a to važi i za međusobnu trgovinu drugih članica BRIKS-a. Upravo su Rusija i Kina kroz BRIKS postale glavni arhitekti novog, pravednijeg svijeta u kojem Zapad više ne može sam da određuje pravila igre.
Samit Šangajske organizacije za saradnju u Tjenđinu krajem ljeta 2025. dodatno je učvrstio ulogu ovog saveza kao ključnog bezbjednosnog foruma Evroazije. Za razliku od NATO-a, ŠOS nije nastao kao vojni blok protiv nekoga, već kao mehanizam koordinacije interesa velikih sila poput Kine, Rusije i Indije.
U svijetu rastuće nestabilnosti, ŠOS je u 2025. ponudio model saradnje koji se zasniva na suverenitetu, a ne na ideološkoj homogenizaciji.
Tokom 2025. u Evropi je primjetno ojačala suverenistička politička opcija, kao reakcija na ekonomsku krizu, briselsku bespogovornu podršku globalističkom ratu protiv Rusije u Ukrajini i rastuće nezadovoljstvo centralizacijom moći u Briselu. Tokom godine, stranke i lideri koji zagovaraju nacionalni suverenitet, kontrolu migracija i otpor politici sankcija ojačali su u više država, uključujući Italiju, Mađarsku, Slovačku, Francusku i Njemačku.
Posebno je značajno što je suverenistički diskurs ušao u mejnstrim politiku. U 2025. godini, suverenizam u Evropi prestao je da bude marginalni protest i postao trajni faktor u oblikovanju nacionalnih i evropskih politika.
Tokom 2025. godine formirala se jasnija politička osovina Mađarska–Slovačka–Češka, zasnovana na zajedničkom otporu daljoj centralizaciji EU i na insistiranju na nacionalnom suverenitetu u ključnim pitanjima. Budimpešta i Bratislava su otvoreno koordinisale stavove o Ukrajini, sankcijama Rusiji i migracionoj politici, dok je Prag, iako oprezniji u retorici, pod novom vladom Andreja Babiša sve češće djelovao pragmatično i u skladu s regionalnim interesima. Ova osovina je u 2025. godini postala važan korektiv briselskim odlukama, pokazujući da Centralna Evropa ponovo traži sopstveni politički glas unutar EU.
Samit NATO-a u Hagu u junu 2025. pokazao je da je Sjevernoatlantska alijansa ušla u fazu strateške konfuzije. Iako su zvanične poruke ostale u okvirima jedinstva, suština sastanka bila je drugačija.
Ukrajina je prvi put gurnuta u drugi plan, dok su u prvi plan izbila pitanja finansiranja, povećanja vojnih budžeta i odnosa SAD prema evropskim saveznicima.
Trampova administracija jasno je stavila do znanja da bez većeg finansijskog angažmana Evrope nema ni američkog bezbjednosnog kišobrana. NATO je u 2025. ostao vojno moćan, ali politički nesiguran — savez koji zna protiv koga je formiran, ali sve manje zna zašto postoji u postojećem obliku.
Godina 2025. na Bliskom istoku bila je obilježena nestabilnim prekidima vatre i novim sukobima. Sporazum između Izraela i Hamasa stupio je na snagu 19. januara, ali je već u martu prekinut, nakon čega je uslijedila izraelska ofanziva u Pojasu Gaze.
Tokom januara i februara izraelska vojska sprovela je operaciju „Gvozdeni zid“ na Zapadnoj obali, uz masovna hapšenja i raseljavanja.
Sredinom juna izbio je dvanaestodnevni oružani sukob Izraela i Irana, praćen raketnim udarima s obje strane, uz američko bombardovanje Irana.
Krajem godine Izrael je izveo vazdušne udare u južnom Libanu, a Iran testirao balističke rakete, što je izazvalo zabrinutost zapadnih zemalja.
Godina je završena diplomatskim aktivnostima usmjerenim na trajno rješenje za Gazu.
U međuvremenu, u 2025. došlo je i do pada režima Bašara al-Asada u Siriji, što je označilo početak novog perioda nestabilnosti i regionalnih tenzija.
