Danas, gotovo deceniju kasnije, Vukotić je mrtav. A paralelno s tim, crnogorska javnost svjedoči seriji istraga, hapšenja i postupaka koji se odnose na dio policijskih službenika i struktura bezbjednosnog sektora, uključujući i pritvore u UIKS-u u Spužu. Iako je svaki slučaj zaseban i pravno mora biti dokazan pred sudom, zajednički imenitelj je isti: sumnja da je kriminal godinama imao kanale uticaja unutar institucija koje su morale da ga suzbijaju.
Zato se današnji trenutak ne može posmatrati samo kao priča o jednom čovjeku iz kriminalnog miljea, već kao podsjetnik na pitanje koje država nikada nije do kraja otvorila: koliko duboko je sistem bio kompromitovan i ko je sve imao zaštitu iznutra.
Ako je neko iz podzemlja prije devet godina javno tvrdio da posjeduje “spisak” policajaca koji rade za mafiju, elementarna je obaveza države da odgovori na dva pitanja:
da li je takav spisak ikada postojao i gdje je završio;
ko je u institucijama, ako je znao – ćutao.
Jer, dok god se ova tema svodi na usputne naslove i kratke policijsko-tužilačke saopštenja, bez jasnog presjeka odgovornosti, građanima ostaje utisak da se sistem “čisti” parcijalno, selektivno i u talasima – kada šteta već nastane.
A u toj vrsti države, najopasnija poruka je upravo ona koja se ponavlja: da mafija zna imena, a institucije kasne za istinom.
