Među nepokolebljivim vrhovima Gornje Morače, tamo gdje vjetrovi nose miris borova i gdje tišina planine često preraste u samoću, živi Cica Buljugić.
Cica je oličenje snage i izdržljivosti crnogorske žene, koja svoj život nije gradila na bogatstvu ili udobnosti, već na ljubavi, dužnosti i nesebičnoj žrtvi.
Njena kuća skromna i trošna, nije samo dom to je svjedočanstvo o životu koji prkosi vremenu.
Iza njenih zidova krije se priča o jednoj ženi koja je cijeli svoj život posvetila drugima, zaboravljavljajući na sebe, ali nikada na ono što je smatrala svetim porodicu i ognjište.
Udala se u poznim godinama kada je majka umrla, za portal RTCG ona kaže „Tek tada sam smjela da mislim na sebe“.
Ipak, život je nije štedio. Prije 16 godina ostala je udovica, a sa gubitkom brata i bratanića, njen je život dobio pečat tuge koji ni vrijeme ne briše.
„Kad izgubite nekoga koga volite, to nije samo bol. To je rupa u srcu koja nikada ne zaraste“, kaže ona.
Cica ne dopušta da je život slomi. Ona je dio jedne tihe, ali izuzetno snažne generacije žena koje su kroz vjekove bile stubovi svojih domova, sela i porodica.
Poput mnogih crnogorskih žena, Cica je svoju snagu gradila na odricanju i žrtvi, ne tražeći ništa zauzvrat.
„Nekada mi je teško, ali uvijek se sjetim kako su žene prije mene čuvale dom. Ako su one mogle, mogu i ja“, dodaje ona.
Njega snaga je nepokolebljiva, ali ni ona ne skriva koliko joj znači podrška ljudi. Redovno je posjećuju volonteri Crvenog krsta Kolašin i doktorka Ksenija Popović.
„Kad volonteri dođu osjećam se kao da imam porodicu. Donesu mi sve što mi treba, ali važnije od svega donesu osmijeh i razgovor“, kaže naša sagovornica.
Posebnu zahvalnost osjeća prema poštarima, koji uz račune uvijek donesu i poneku sitnicu.
„Oni su moj prozor u svijet. Nekada je jedna obična lijepa riječ dovoljna da me podsjeti da nijesam sama“, priznaje Cica.
Njena priča je svjedočanstvo o hrabrosti žena zabačenih planinskih krajeva Crne Gore. To su žene koje često ostaju same, daleko od grada, čije živote prožimaju ogromna ljubav i žrtva. One grade svijet na svojim plećima ne tražeći ništa zauzvrat.
„Mi smo učene da budemo jake, jer drugo ne postoji. Planina vas uči da se ne žalite, već da se borite“, kaže nam Cica.
Njena kuća, iako skromna, zrači dostojantvom. Dok zima u Gornjoj Morači polako prekriva planine, Cica ne osjeća strah. Ima svoju kravu, nekoliko metara ogrijeva i ljude koje je se sjete.
U tom miru, ona se oslanja na sjećanja, na volju za životom i neprestanu borbu.
„Možda sam sama, ali nijesam zaboravljena. A to je najveća sreća koju mogu da imam“ zaključuje Cica.
Zahvalna što smo je posjetili i saslušali njenu priču.
Ona je simbol svih tihih heroina, koje u tišini svojih kuća i predjela, vode borbe koje često ostaju nevidljive i podsjećajući sve nas na snagu crnogorske žene koja ne zna za predaju.
