Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović postupcima u poslednjih nekoliko mjeseci dokazao je da je miljama daleko od političkog lidera i državnika, kakvim se pokušava predstaviti.
Njegovi potezi i prestrojavanje na politčkoj sceni na strani onih političkih opcija čiju je politku do ove godine napadao samo svjedoče o limitiranosti njegovih političkih dometa.
Od osobe koja je na talasu parlamentarne većine efektno politički penzionisala Mila Đukanovića, Milatović je spao na političara koji danas nema svoju političku partiju i koji je prinuđen da se u susret lokalnim izborima u Podgorici sakrije iza leđa Luke Rakčevića – lokalnog funcionera GP URA – političkog subjekta čija snaga na lokalnom, baš kao i na državnom nivou gravitira oko cenzusa.
Nakon što su Milatovićevi odbornici sa DPS-om i satelitima srušili lokalnu vlast u Podgorici čiji je garant svojevremeno upravo bio aktuelni predsjednik države, očekivalo se da će Milatović formirati svoju partiju koja će se u Podgorici odmjeriti sa konkurencijom. Na taj način bi učvrstio svoj autoritet, među onima koji ga, uprkos njegovim sve brojnijim političkim ispadima, i dalje doživljaju kao političara kadrog za velike stvari.
Umjesto formiranja sopstvenog političkog subjekta, Milatović je odlučio da se prikloni GP URA koji je zbog svojih ograničenih kapaciteta osuđen na sklapanje predizbornih koalicija iz ciklusa u ciklus (nekada sa Demokratama, a sada Milatovićevom frakcijom iz PES-a). Paravanski Pokret za Podgoricu koji čine Milatovićevi politički sledbenici pored GP URA, sklopio je dil i sa Pokretom za promjene o čijoj trenutnoj snazi je izlišno trošiti riječi. Umjesto da na temeljima djelovanja nabrzinu sklepanog Pokreta za Podgoricu Milatović formira partiju koja bi u Glavnom gradu jurila respektabilan rezultat, on se odlučio za kukavičku varijantu sakrivanja iza GP URA koji je ovaj poklon objeručke prihvatio, jer mu jedino on garantuje ulazak u lokalni parlament. U suprotnom URA bi rizikovala da u naredne četiri po prvi put od osnivanja pokreta ostane bez odbornika u podgoričkom parlamentu.
Ovakav Milatovićev ziheraški pristup, ne priliči jednom državniku i lideru, a neodoljivo podsjeća na kratkotrajno djelovanje njegovog političkog oca Zdravka Krivokapića koji svojevremeno nije smogao snage da formira partiju, već je na lokalnim izborima slao raznorazne liste koje se nisu proslavile rezultatima.
Iz ovoga se da zaključiti da se i sam Milatović plaši izbornog fijaska u Podgorici, pa je za svoje političke sledbenike na izborima 29. septembra namijenio ulogu URA-inog priveska. Svakako za eventualni izborni neuspjeh krivca uvijek može pronaći u liku Luke Rakčevića i karme koju Željko Ivanović prenosi na sve svoje dosadašnje neuspjele političke projekte.
