Postoje dani kada smo umorni jer smo loše spavali, radili previše ili bili pod stresom. Ali šta kada umor prestane da bude prolazan i postane stanje? Kada traje nedjeljama, ne prolazi ni nakon odmora i polako počne da utiče na koncentraciju, raspoloženje i tjelesnu težinu?
U takvim situacijama, uzrok često nije samo iscrpljenost, već hormonski disbalans – najčešće insulinska rezistencija ili poremećaj rada štitne žlijezde. Kako da prepoznamo razliku između „normalnog“ stanja umora i onog koji zahtijeva pažnju, objašnjava dr Slađana Drobnjak, subspecijalista endokrinologije iz MediGroup sistema.
Prema riječima dr Drobnjak, hormonski disbalansi se često razvijaju tiho i postepeno. Umor, promjene raspoloženja, pad energije ili blago povećanje tjelesne težine rijetko se odmah povezuju sa hormonima, a češće pripisuju stresu ili načinu života.
„Najčešći simptomi hormonskog disbalansa su nespecifični poput hroničnog zamora, problema sa snom, koncentracijom, promjene raspoloženja i tjelesne težine. Upravo zbog toga pacijenti često dugo ne traže pomoć i ne pridaju važnost ovim tegobama“, objašnjava dr Drobnjak.
Na nastanak ovih disbalansa utiče kombinacija genetike, hroničnog stresa, poremećaja sna, nepravilne ishrane i nedostatka pojedinih vitamina i minerala, a posebno su ugrožene žene u periodima hormonskih promjena.
Umor je jedan od najčešćih simptoma zbog kojeg se pacijenti javljaju ljekaru, ali i jedan od najčešće zanemarenih. Razlika između prolaznog i hormonskog umora je ključna.
„Prolazni umor ima jasan uzrok – naporan dan, stres ili manjak sna – i povlači se nakon odmora. Sa druge strane, umor koji je posljedica hormonskog disbalansa traje duže, ne prolazi ni poslije kvalitetnog sna i često je praćen drugim simptomima“, ističe dr Drobnjak.
Upravo ta postepenost i navikavanje na stanje iscrpljenosti često dovode do toga da se problem prepozna tek slučajno, prilikom rutinskih analiza. Vremenom, mnogi se naviknu na takvo stanje i prihvate ga kao novu normalnost, što dodatno odlaže dijagnostiku.
„Insulinska rezistencija nastaje kao posljedica dugotrajnog povišenog nivoa šećera u krvi, najčešće uslijed prekomjernog unosa hrane bogate ugljenim hidratima. Insulin svoje dejstvo ostvaruje vezujući se za insulinske receptore na površini mišićnih i masnih ćelija. Kada su trenutne potrebe za glukozom zadovoljene, njen višak se skladišti u jetri i mišićima u vidu glikogena, a potom i u masnom tkivu. Ukoliko su šećer i insulin duže vrijeme povišeni, ćelije se vremenom ‘brane’ tako što smanjuju osjetljivost insulinskih receptora ili njihov broj, što dovodi do razvoja insulinske rezistencije“, upozorava dr Drobnjak.
Znak za uzbunu: Ako umor traje duže i ne prolazi ni nakon odmora, a uz to su prisutni problemi sa tjelesnom težinom, koncentracijom, snom ili raspoloženjem, važno je ne ignorisati simptome i provjeriti hormonski status.
Promjena životnih navika, pravilna i redovna ishrana, fizička aktivnost, kvalitetan san i smanjenje stresa mogući su indikatori poboljšanja insulinske senzitivnosti i sprječavanja dugoročnih posljedica.
Hormoni štitne žlijezde utiču gotovo na svaki organ i tkivo u tijelu. Regulišu metabolizam, tjelesnu temperaturu, rad srca, nervni sistem, raspoloženje, pamćenje, ali i reproduktivno zdravlje.
Hipotireoza (smanjena funkcija): Simptomi se razvijaju postepeno – umor, pospanost, zaboravnost, povećanje tjelesne težine, zimogrožljivost, zatvor i otoci.
Hipertireoza (pojačan rad): Može izazvati nervozu, nesanicu, ubrzan rad srca, gubitak tjelesne težine uz dobar apetit i emocionalnu nestabilnost.
„Zbog uticaja tiroidnih hormona na nervni sistem, poremećaji rada štitne žlijezde često se pogrešno pripisuju stresu, anksioznosti ili psihičkom umoru“, objašnjava dr Drobnjak.
Insulinska rezistencija i poremećaji rada štitne žlijezde imaju brojne zajedničke simptome:
Hronični zamor i problemi sa snom.
Problemi sa tjelesnom težinom i koncentracijom.
Promjene raspoloženja.
Neredovni menstrualni ciklusi kod žena.
Ova stanja su često povezana i međusobno se mogu pogoršavati, što dodatno otežava dijagnostiku bez adekvatnih analiza.
Kod osoba koje imaju nespecifične, ali uporne simptome, preporučuje se laboratorijska provjera:
Jutarnjih vrijednosti glukoze i insulina.
HbA1c i lipidnog statusa.
Enzima jetre.
Hormona i antitijela štitne žlijezde.
Pravovremena dijagnostika omogućava da se terapija započne na vrijeme i spriječe dugoročne posljedice. Uporni simptomi zahtijevaju provjeru hormonskog statusa, jer hormonski disbalansi, kada se prepoznaju na vrijeme, mogu biti uspješno kontrolisani.
