U trenutku kada se međunarodni odnosi sve češće pretvaraju u bezbjednosne krize, oružane sukobe i hitne diplomatske izazove, crnogorska diplomatska mreža ostaje svedena, fragmentisana i politički blokirana.
Prema dostupnim podacima, Crna Gora ima oko 30 ambasada i nekoliko stalnih misija, što znači da je diplomatski prisutna u tek manjem dijelu od ukupno 193 države članice Ujedinjenih nacija. Takva mreža ne odražava ni formalni međunarodni status države, ni potrebe njenih građana.
Jedan od ključnih razloga ovakvog stanja leži i u unutrašnjim političkim sukobima. Zbog političkih nesuglasica i borbe za uticaj unutar vlasti, Crna Gora mjesecima, pa i godinama, ne šalje ambasadore u pojedine države, jer ne dolazi do dogovora o imenovanjima ili dobijanja agremana.
Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, prema javno izrečenim stavovima i političkoj praksi, odbija da da zeleno svjetlo kandidatima za ambasadore koje predlaže Pokret Evropa sad i premijer Milojko Spajić. Zbog toga su brojna diplomatska mjesta ostala prazna, a država praktično talac unutrašnjih političkih nadmudrivanja.
Posebno osjetljiv je slučaj ambasadora u Moskvi. Iako je Rusija jedna od ključnih svjetskih sila i država sa kojom Crna Gora ima višedecenijske istorijske i kulturne veze, imenovanje ambasadora u toj zemlji opterećeno je političkim kalkulacijama. Prema ocjenama dijela javnosti, odlaganje i odugovlačenje imaju za cilj izbjegavanje „packi“ Evropske unije, čiju politiku zvanična Podgorica slijepo prati, uključujući i uvođenje sankcija Rusiji, iako je riječ o tradicionalno prijateljskoj državi Crne Gore.
Posebno zabrinjava činjenica da Crna Gora nema ambasadora ni u Teheranu, u trenutku kada Bliski istok ponovo ključa, kada se govori o mogućim oružanim sukobima i kada se bezbjednosna situacija u regionu rapidno pogoršava.
Upravo u takvim kriznim situacijama najjasnije se vidi cijena nepostojanja diplomatskog prisustva. Crnogorski građani koji se eventualno nalaze na teritoriji Irana nemaju kome da se obrate, nemaju ambasadu, nemaju konzularnu zaštitu, nemaju direktan kanal komunikacije sa sopstvenom državom. U slučaju izbijanja sukoba, evakuacije, hapšenja, administrativnih ili bezbjednosnih problema, država je praktično odsutna.
To nije samo diplomatski, već i ozbiljan bezbjednosni propust.
Crna Gora formalno ima diplomatske predstavnike u Vašingtonu i Njujorku, ali nema stvarnu diplomatsku pokrivenost Sjedinjenih Američkih Država, niti adekvatnu konzularnu mrežu. U isto vrijeme, dok se međunarodna zajednica bavi krizama u Venecueli i širem regionu, Crna Gora u Latinskoj Americi ima ambasadu samo u Argentini. U većini država tog kontinenta uključujući politički i ekonomski važne zemlje crnogorski ambasadori ne postoje.
Još poraznija je slika u Africi i Aziji. Crna Gora nema ambasadore ni u jednoj afričkoj državi, niti u vodećim azijskim silama poput Indije, Japana, Južne Koreje ili Saudijske Arabije. To su regioni u kojima se odlučuje o ekonomiji, energiji, bezbjednosti i budućim globalnim tokovima a Crna Gora u tim procesima praktično ne učestvuje.
Zbog ovako slabe i politički blokirane diplomatske mreže, Crna Gora se često oslanja na konzularnu pomoć drugih država. U praksi, crnogorske građane u desetinama zemalja svijeta konzularno pokrivaju ambasade Srbije, što dodatno otvara pitanje suverenosti, samostalnosti i ozbiljnosti crnogorske spoljne politike.
Crnogorski građanai u brojnim država svijeta nemaju kome da se obrate za pomoć ukoliko im je potrebna a nalaze se na stranoj teritoriji, a tu pomoć dobijaju putem diplomatskih misija drugih zemalja s kojima postoji sporazum o konzularnoj zaštiti. U najvećem broju slučajeva, pomoć stiže iz Srbije. Prema sporazumu o uzajamnoj konzularnoj zaštiti iz 2013. godine, Srbija pruža konzularnu zaštitu crnog
Crnogorskim građanima u 42 države u kojima Crna Gora nema vlastitu misiju. To uključuje zemlje kao što su Alžir, Australija, Brazil, Kanada, Indija, Japan, Južna Afrika ili Saudijska Arabija
Crna Gora ima ili je zaključila sporazume o konzularnom zastupanju i zaštiti građana sa nekoliko drugih država, uključujući Poljsku, Bugarsku. Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Ovi sporazumi omogućavaju da diplomatsko-konzularna predstavništva tih država pružaju određene oblike konzularne zaštite crnogorskim građanima u trećim državama, tamo gdje Crna Gora nema vlastite misije
Umjesto da gradi sopstvenu diplomatsku mrežu, Crna Gora dopušta da unutrašnje političke igre određuju njeno prisustvo u svijetu. Rezultat je država bez ambasadora u ključnim prestonicama, bez zaštite svojih građana u kriznim zonama i bez jasnog glasa u međunarodnim odnosima.
Ako se ovakav trend nastavi, Crna Gora neće biti prepoznata kao aktivan međunarodni akter, već kao pasivni posmatrač sopstvene marginalizacije zarobljena između unutrašnjih političkih sukoba i spoljnopolitičke servilnosti.
