Kažu da prve riječi izgovorene u novom teatru ostaju zauvijek u njemu i da u velikoj mjeri određuju dalji put i sudbinu tog pozorišta. Ako je tako, djelovanje Gradskog pozorišta biće usmjereno na dovođenje u pitanje stvari koje često ne želimo da preispitujemo. Ovaj put, u centru interesovanja predstave „Krađa, prekrađa i nekrađa“, nastale po motivima djela Stefana Mitrova Ljubiše, našao se mentalitet i pokušaj ovdašnjih ljudi da po svaku cijenu opravdaju ono što se ne može opravdati.
Na duhovit način, protkan ironijom, Vida Ognjenović, kadra da pojedinačnu sudbinu pretvori u istoriju jednog prostora i vremena, pripovijeda o našim nedostacima, jasno ukazujući da je razumijevanje među ljudima u krizi. A kad toga nema, onda svaka mana, uz određenu dozu licemjerstva, može postati vrlina.
Pripovijedajući priču na za današnje pozorište neuobičajen, pomalo spor način, što nije nedostatak, nego manir Vide Ognjenović, ona ne osuđuje, već razotkriva mehanizme društvene hipokrizije.
U predstavi Vide Ognjenović događaj koji se zbio (krađa zvona sa zvonika crkve) samo je povod da se preispitaju unutrašnji svjetovi junaka i njihovi svjetonazori koji se, u nedostatku čvrstih moralnih načela i straha, srozavaju na najniži stepen. Pritom zaboravljajući da, ako ne možemo birati mjesto, vrijeme i okolnosti u kojima ćemo se roditi, svakako možemo birati kako ćemo se u njima ponašati.
