Posebnu pažnju privlači činjenica da je CORSEC kompanija koja je osnovana tek 15. aprila 2026. godine, pa se i u ovom postupku nameće pitanje kako je moguće da novoosnovana firma u veoma kratkom periodu ulazi u poslove vrijedne stotine hiljada eura u oblasti koja se odnosi na najosjetljiviji dio državne infrastrukture – sajber bezbjednost.
Ovo pitanje dobija dodatnu težinu ako se ovaj posao posmatra zajedno sa ranijom nabavkom Ministarstva javne uprave, vrijednom gotovo 884.000 eura, u kojoj je takođe izabrana CORSEC. Kako je već objavljeno, u tom postupku stigla je samo jedna ponuda, dok dokumentacijom, prema dostupnim podacima, nije bilo predviđeno dokazivanje ranijeg iskustva, referenci, godišnjeg prometa ili broja zaposlenih kao uslova tehničke i stručne sposobnosti.
CORSEC vodi izvršni direktor Vuk Vujović, dok su vlasničke veze ove kompanije već bile predmet javnog interesovanja zbog povezanosti sa kompanijom COREIT. Prema ranije objavljenim podacima, COREIT je tokom mandata ministra Maraša Dukaja i u periodu kada je Dušan Polović rukovodio nadležnim Direktoratom Ministarstva javne uprave zaključio višemilionske ugovore sa državom.
Sada se, međutim, otvara i pitanje odnosa Ministarstva javne uprave i novoformirane Agencije za sajber bezbjednost.
Naime, kadrovske veze između dvije institucije dodatno su aktuelizovane nakon što je Jovan Kljajić razriješen funkcije predsjednika Savjeta Agencije za sajber bezbjednost, nakon ocjene Agencije za sprečavanje korupcije da ne može istovremeno obavljati tu funkciju i dužnost vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za infrastrukturu, informacionu bezbjednost, digitalizaciju i e-servise Ministarstva javne uprave. Kljajić je razriješen na elektronskoj sjednici Vlade 14. avgusta 2026. godine.
Upravo zbog toga pitanje javnosti nije samo ko je dobio posao, već i kako su postavljeni uslovi pod kojima se takvi poslovi dodjeljuju i da li su oni zaista napravljeni tako da obezbijede najbolju konkurenciju i najbolju zaštitu države.
Tender Agencije odnosi se na „softver za monitoring, analizu i nadzor“, odnosno na sistem koji bi trebalo da pruži veoma širok spektar zaštite računara i državne IT infrastrukture.
Za laičku javnost, najjednostavnije rečeno, od traženog rješenja očekuje se da istovremeno štiti računare i servere, otkriva napade, prati ponašanje korisnika, prepoznaje ranjivosti, analizira velike količine podataka, pomaže u istrazi incidenata, prati šta je od državne infrastrukture dostupno na internetu i omogućava automatizovano reagovanje na određene prijetnje.
Problem je što se u savremenoj sajber bezbjednosti takve funkcije uglavnom ne rješavaju jednim „čarobnim“ softverom, već kombinacijom više specijalizovanih sistema koji se međusobno povezuju.
Upravo to pokazuje i nezavisna stručna analiza dostavljena za potrebe sagledavanja ovog postupka.
Prema toj analizi, tehnički zahtjevi tendera objedinjavanju veliki broj različitih oblasti sajber bezbjednosti – zaštitu krajnjih uređaja, upravljanje ranjivostima, analizu ponašanja korisnika, forenziku, odgovor na incidente, upravljanje vanjskom napadnom površinom i druge funkcije – uz zahtjev da sve bude predstavljeno kao jedinstveno rješenje.
Stručna procjena je da je takav zahtjev teško ostvariv kao jedno potpuno integrisano rješenje, odnosno da postoji ozbiljan nesklad između traženih funkcionalnosti i arhitekture koja je tenderom predviđena.
Još jedno pitanje predstavlja zahtjev da sistem za upravljanje vanjskom napadnom površinom bude iz istog vendorskog ekosistema kao i sistem za zaštitu krajnjih uređaja. Prema analizi, riječ je o dvije različite kategorije sajber proizvoda i ovakav uslov može značajno suziti broj potencijalnih ponuđača.
Navedena vrijednost ugovora iznosi 152.892,56 eura bez PDV-a.
Stručna analiza, međutim, procjenjuje da bi kompletan program koji bi zaista obezbijedio sve funkcionalnosti opisane tenderom, uključujući softverske licence, integraciju, implementaciju, obuku i neophodan stručni rad, mogao koštati višestruko više.
Procjena iz analize kreće se od približno 616.000 do 983.000 eura za prvu godinu, u zavisnosti od izabranih tehnologija i obima usluga.
To ne znači da je sama ponuda CORSECA nužno nelegalna niti da navedeni iznos automatski dokazuje nepravilnost postupka. Međutim, otvara se legitimno pitanje: šta se konkretno za 152.892 eura dobija i da li ugovorena usluga zaista pokriva sve ono što je tenderom traženo?
Jer, ako je od ponuđača traženo da obezbijedi veliki broj međusobno različitih bezbjednosnih funkcija, javnost ima pravo da zna da li će sve one zaista biti isporučene, na koji način će biti integrisane i ko će ih operativno koristiti.
Stručna analiza posebno ukazuje na još jedan problem – tender predviđa brojne funkcije koje u realnom radu zahtijevaju ljude, a ne samo softver. Praćenje upozorenja, analiza incidenata, forenzika, podešavanje sistema i reagovanje na prijetnje zahtijevaju stručne operatere.
Drugim riječima, nije dovoljno kupiti softver ako nema ko da ga koristi.
Kada se zajedno posmatraju poslovi koje je CORSEC u kratkom periodu dobio od državnih institucija, njegova veoma kratka poslovna istorija, raniji poslovi kompanije sa povezanim vlasnicima, kadrovske veze Ministarstva javne uprave i Agencije za sajber bezbjednost, kao i sama struktura aktuelnog tendera, dobija se slučaj koji zaslužuje dodatnu pažnju javnosti i nadležnih institucija.
To samo po sebi ne predstavlja dokaz da je bilo nezakonitosti ili pogodovanja.
Ali jeste dovoljan razlog da se postave sasvim legitimna pitanja:
Kako je novoosnovana kompanija za svega nekoliko mjeseci došla do poslova vrijednih više od milion eura?
Zašto u ovako osjetljivim nabavkama iskustvo, reference i kapacitet ponuđača nijesu bili ključni elementi provjere, ako to potvrđuje dokumentacija postupka?
Da li je zaista obezbijeđena konkurencija ako na tender stiže samo jedna ponuda?
I, najvažnije, da li ono što država kupuje zaista odgovara onome što je u tehničkoj dokumentaciji napisano da joj je potrebno?
U slučaju nabavke sajber bezbjednosti ova pitanja imaju dodatnu težinu. Ne radi se samo o tome da li će država potrošiti novac na dobar ili loš softver. Radi se o zaštiti državnih sistema, podataka i infrastrukture.
Zbog toga bi, prije svega, trebalo odgovoriti na jednostavno pitanje: da li je Crna Gora ovom nabavkom zaista dobila adekvatan sistem sajber zaštite – ili je samo dobila još jedan ugovor?
