Mitropolit Joanikije je govorio o smislu i značaju posta, te o pokajanju i ispovijesti kao temeljima duhovnog preporoda.
„Uvijek se kod nas naglašavalo da post i molitva obavezno idu zajedno. Post, sam po sebi, bez molitve, bez pokajanja, bez dobrih djela, može da ostane bez ikakvog ploda. Može, čak, da, ako se onako doslovno shvati, nanese i štetu, ukoliko nema ovog duhovnog sadržaja“, poučio je mitropolit, dodavši da je tjelesni post priprema za duhovni.
On je uputio da je Veliki post vrijeme kada se ta važnost povezanosti tjelesnog sa duhovnim postom posebno naglašava.
„Baš se naglašava da treba da se naučimo tom duhovnom postu, da ne bude samo taj tjelesni post sam sebi svrha, nego da se naučimo da postimo od mržnje, od zlih djela, od zlopamćenja, od loših navika – da pokušamo da svoj život izmijenimo na bolje. Uvijek može bolje i uz pomoć Božije blagodati, to se i ostvaruje“, kazao je mitropolit.
Pojasnio je da udruženi post i molitva čovjeka dovode do sveobuhvatnog preobražaja.
„Tjelesnim postom se obuzdavaju tjelesne strasti, čisti se ljudsko tijelo, ljudska priroda, a molitvom se čisti duša, prosvjetljuje misao, oplemenjuje srce. Znači, čovjek i u fizičkom i u duhovnom pogledu doživljava jedan sveobuhvatni preobražaj na dobro. Dolazi u blizinu Božiju, jer Bogu je ugodno da ono što nam je On otkrio i što nam je zapovijedio, što nam je pokazao, da to i činimo.“
Odgovarajući na pitanje kako da današnji hrišćanin, često opterećen mnogim odgovornim dužnostima i poslovima, na najbolji mogući način prinese Bogu svoj podvig, Mitropolit je naglasio važnost čuvanja od grijeha, unapređenja vrlina i učešća u bogosluženjima.
„Mogu se podvizavati tako što će se čuvati od svakog grijeha, a truditi se da čine dobro, da šire milosrđe, dobrotu Božiju, ljubav Božiju, da žive u skladu sa svojom svetom vjerom i ono što je najvažnije – da se redovno hrane nebeskim hljebom, da žive, zaista, svetotajinskim duhovnim životom i neće im plata izostati.“
Govoreći o pokajanju i ispovijesti, mitropolit Joanikije je poučio da ispovijest bez istinskog pokajanja ne može donijeti duhovnog ploda.
„Čim čovjek počne istinski da se kaje, odmah dolazi Božija blagodat i utjeha od Gospoda. Čovjek može biti veliki grešnik, ali ako se istinski kaje, pa njemu su vrata Raja već otvorena. Ako se istinski kaje! Treba, naravno, i da prođe kroz cio taj pokajnički podvig, da rodi rodove dostojne pokajanja, kao što je govorio Sveti Jovan Krstitelj, a ne samo – kajemo se, ali se ne mijenjamo, nema od toga vajde.“
Mitropolit je skrenuo pažnju na to da grijeh nije lako iskorijeniti i da je u tom pogledu potreban veliki duhovni trud.
„Grijeh se prosto srodi, nalijepi se na čovjekovu dušu i čovjekovu prirodu. Njega je teško iskorijeniti. Tu, zaista, treba čovjek mnogo da se trudi, ali treba i Božija blagodat da podejstvuje, pa zato kad govorimo o Svetoj tajni ispovijesti kroz koju djeluje Božija blagodat, pa govorimo o vrlinama kroz koje takođe djeluje Božija blagodat, a govorimo o Svetim tajnama kojih treba da se udostojimo i bez kojih u suštini mi ne možemo nešto suštinski bitno promijeniti. Jedino uz Božiju blagodat i uz Božiju milost“, kazao je Mitropolit.
On je dodao da nam ponajviše o tome govori Stari zavjet, gdje su se ljudi strogo držali zakona, pouka, pravila, obreda, ali to sve ipak nije bilo dovoljno da preporodi ljudsku prirodu.
„Gospod Isus Hristos kad je došao, On je pokazao da je to sve bila samo jedna priprema i da On donosi nešto potpuno novo, dakle, ne ruši ono staro, nego ga prosto ispunjava i prevazilazi. Mi smo novozavjetni ljudi i sve nam je Gospod dao i ustrojio. Njegovo prisustvo kroz Sveta bogosluženja, kroz Svete tajne je opipljivo. Njegova ljubav, milost i blagodat se neprestano izliva ponajviše preko Svetih bogosluženja, ali i preko molitve i dobrih djela. Dakle, kad sve to imamo, prosto je nerazumno i bezumno to zanemarivati i lišavati se Božije blagodati koja nam se tako izobilno daje“, rekao je Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.
Veliki post je priprema za veliki praznik Vaskrsenja Hristovog, zaključio je Vladika.
„Mi se kroz ovaj velikoposni podvig upodobljavamo Hristovome krstu i Njegovoj smrti, da bismo se sjedinili sa Hristovim raspećem i da bismo doživjeli i Njegovo slavno trodnevno vaskrsenje – Njegovu pobjedu nad smrću, koja je i naša pobjeda nad smrću, jer nas Gospod udostojava, kroz Njegovo vaskrsenje, da budemo i mi sudionici, saučesnici Njegovog vaskrsenja, Njegove pobjede nad smrću. To je ono što nikako ne smijemo da izgubimo iz vida. Nije post sam po sebi svrha, nego on je uvijek priprema.“
