Crna Gora danas više nema problem samo sa lošom vlašću. Ima problem sa modelom države. Decenijama se zemljom upravljalo i upravlja se kao partijskim plijenom, a ne kao ozbiljnim ekonomskim i društvenim sistemom. Zato danas imamo oslabljene institucije, zarobljena javna preduzeća, neodgovornu potrošnju, trajne fiskalne rizike i ekonomiju koja se i dalje oslanja na uvoz, potrošnju i sezonski turizam. To nije razvojni model. To je bila i jeste politička prevara produženog trajanja.
Zato je pitanje aranžmana sa Međunarodnim monetarnim fondom postalo pitanje elementarne državne ozbiljnosti i odgovornosti. Crnoj Gori je potreban kredibilan višegodišnji aranžman sa MMF-om, uz podršku Svjetske banke i Evropske komisije, jer bez spoljašnjeg okvira discipline domaća politika nikada sebe neće uvesti red. Nije problem što MMF traži transparentnost, odgovornost i pravila. Problem je što domaća politička klasa godinama funkcioniše bez njih.
U našem javnom prostoru saradnja sa MMF-om redovno se pokušava predstaviti kao znak slabosti, kao gubitak suvereniteta, kao navodno poniženje države. To je jeftina i providna partijska demagogija. Nije gubitak suvereniteta kada država pristane na fiskalnu disciplinu, kontrolu rashoda i jasna pravila. Gubitak suvereniteta je kada ne možete da kontrolišete sopstveni budžet, kada pred svake izbore trošite više nego što imate i kada račun za politički populizam ispostavljate građanima.
Slabe i korumpirane vlasti MMF i Svjetsku banku vide kao bankomate. Hoće novac, ali neće reforme. Hoće podršku, ali neće odgovornost. Hoće međunarodni kredibilitet, ali da kod kuće ostanu korupcija, partijsko zapošljavanje i fiskalna improvizacija. Čim dođe trenutak da se sprovedu reforme i ispune uslovi, kreće stara partitokratska predstava: priča o patriotizmu, suverenitetu i specifičnostima zemlje. U prevodu: partije hoće da zadrže i pare i kontrolisani nered, da sve ostane isto.
Crnoj Gori, međutim, ne trebaju kozmetičke prepravke. Treba joj ozbiljna fiskalna stabilizacija. Javni dug mora krenuti jasno i čvrsto silaznom putanjom. Budžetsko rasipanje mora biti zaustavljeno. Trajne obaveze bez trajnih izvora finansiranja moraju postati stvar prošlosti. Država više ne može živjeti od političkog voluntarizma, predizbornih rashoda i postizbornog laganja javnosti. Zato je aranžman sa MMF-om potreban odmah. Ne samo kao simbol reformi, nego kao mehanizam discipline: jasni ciljevi, redovan nadzor, kontrola trošenja i obavezne reforme upravljanja javnim novcem.
Ali postoji još jedna ključna stvar za kredibilitet programa. Takav proces ne može voditi još jedan partijski ministar finansija. Ne može ga voditi novi politički komesar. Ne može ga voditi čovjek bez međunarodnog ugleda, iskustva i autoriteta. Ministar finansija u ovoj fazi mora biti stručnjak kojeg poznaju i uvažavaju MMF, Svjetska banka i međunarodna finansijska tržišta. Mora biti čovjek sa biografijom, znanjem i integritetom da kaže „ne“ svakom političkom pritisku koji ugrožava fiskalnu stabilnost.
Crnoj Gori danas treba profil kakav je u Srbiji svojevremeno predstavljao pokojni dr Dušan Vujović. Stručnjak međunarodnog formata. Čovjek koji je znao kako se vode međunarodni pregovori, kako se sprovodi fiskalna konsolidacija i kako se država izvlači iz zone neodgovornosti. Sve drugo bilo bi nova prevara upakovana u staru retoriku.
Ni premijer tu ne smije i ne može glumiti nijemog posmatrača. Mora biti politički garant reformi. Ako vrh vlasti ne uvede punu disciplinu, svaki plan će završiti u trgovini, ucjenama i partijskom cjenkanju. Vlada ne može biti zbir resora podijeljenih po partijskom ključu. Mora biti tim koji zna šta radi, zašto to radi i u kom roku mora dati rezultat.
Aranžman sa MMF-om ne znači slijepo kresanje svih troškova i svega redom. Ozbiljna fiskalna konsolidacija ne siječe državu tamo gdje je potrebna, nego tamo gdje je postala neefikasna, korumpirana i skupa sama sebi. Reže se neproduktivna potrošnja, partijski luksuz, duplirane funkcije, korupcija i politički motivisani rashodi. Istovremeno, štite se i jačaju ulaganja u zdravstvo, obrazovanje, energetiku, infrastrukturu, razvoj i digitalnu transformaciju. Država ne smije trošiti više. Ali mora trošiti pametnije.
Program reforme i rasta nema smisla ako ostane mrtvo slovo na papiru. On mora postati plan demontaže partitokratije. Profesionalizacija javne uprave, puna kontrola javnog novca, transparentne javne nabavke, odgovornost javnih preduzeća i udar na korupciju nijesu detalji. To je srž i temelj oporavka države.
Zato je izbor jednostavan: ili će Crna Gora ući u ozbiljan program stabilizacije, uz aranžman sa MMF-om, Svjetskom bankom i Evropskom unijom, i za ministra finansija imenovati stručnjaka međunarodnog formata, ili će nastaviti da tone u fiskalnu improvizaciju čija će cijena biti sve veća i koju će platiti građani.
Patriotizam nije galama o suverenitetu, jeziku, crkvi i naciji, niti mahanje zastavama dok se država savija pod teretom sopstvene neodgovornosti. Patriotizam je red u javnim finansijama, kraj partijskog upravljanja državom i država koja konačno služi građanima, a ne partijama.
