Trgovci ljudima, paravojske, masovne grobnice – izgleda da ništa od toga ne sprečava migrante da dođu u Libiju. Posmatrači smatraju da samo međunarodni pritisak može da promijeni situaciju.
Upad uniformisanih libijskih snaga bezbjednosti bio je iznenadan: upali su ujutro u kafe i izvršili raciju u libijskom priobalnom gradu Zuvari, blizu granice sa Tunisom, gdje je grupa migranata čekala potencijalne poslodavce. Muškarci su opkoljeni i privedeni, a neki su naknadno uhapšeni i odvedeni, očigledno nasumično.
Majkl Šira, devetnaestogodišnjak iz Nigerije koji je takođe bio u kafiću tog jutra, imao je sreće da izbjegne hapšenje. „Živimo u stalnom strahu,“ rekao je za Dojče vele (DW). „Libijske vlasti trenutno hapse migrante gdje god ih vide.“
Šira se već nekoliko mjeseci skriva u Libiji, pokušavajući da pronađe posao i čekajući priliku da se ukrca na neki brod kako bi stigao do Evrope.
„Prvo sam bio u Tunisu, ali su me njihove vlasti progonile,“ prisjetio se. Potom je pokušao da pobjegne u Libiju, ali su ga na granici zamalo uhapsile tuniske granične snage.
„Namjeravali su da nas migrante predaju libijskim vlastima i svi znaju šta se tada dešava,“ rekao je tinejdžer.
Često migranti poput njega završe u jednom od libijskih pritvornih centara.
„Stalno svjedočimo o široko rasprostranjenim kršenjima ljudskih prava migranata, izbjeglica i potražilaca azila u Libiji“, kaže za DW Liz Trosel, portparolka Kancelarije za ljudska prava Ujedinjenih nacija.
Prema navodima UN, ta kršenja uključuju trgovinu ljudima, mučenje, prisilni rad, iznudu, izgladnjivanje u nepodnošljivim uslovima pritvora, masovna protjerivanja i prodaju ljudi.
„Sve se to radi u velikom obimu i nekažnjeno dok često državni i nedržavni (paravojni) akteri djeluju u dosluhu,“ dodala je Trosel.
Folker Tirk, visoki komesar UN za ljudska prava, nedavno je pozvao libijske vlasti da sprovedu istrage o nedavno otkrivenim masovnim grobnicama duž libijsko-tuniske granice, kao i one, pronađene u dolini Al Džahrija u Libiji u martu ove godine, u kojoj je bilo najmanje 65 tijela.
U posljednjih nekoliko godina, Libija i Tunis su postali najpopularnije tranzitne destinacije za migrante iz supsaharske Afrike. Obje zemlje su takođe partneri Evropske unije koja nastoji da smanji dolazak migranata preko Sredozemnog mora.
U julu je italijanska novinska agencija Nova Njuz izvijestila da je Libija sada prva zemlja preko koje migranit kreću ka Italiji, iako se čini da se broj dolazaka smanjuje. Od početka 2024. do 5. jula, 14.755 migranata stiglo je na italijanska ostrva iz Libije, što je smanjenje od 47% u odnosu na 2023. odlasci iz Tunisa pali su za oko 70% na 10.247 migranata.
Međutim, smanjenje broja ljudi koji odlaze u Italiju ne znači da se manje ljudi zaputi u Libiju. Naprotiv, humanitarne grupe koje pomažu izbjeglicama na terenu prijavile su povećanje broja migranata. No, tačne brojke je teško pronaći jer je Libija već duže vrijeme u političkom haosu već decenijama.
„Na neki način, stvari koje otežavaju putovanje kroz Libiju su i razlozi zašto se ljudi odlučuju da putuju kroz Libiju“, kaže Tim Iton, viši istraživač u londonskom trustu mozgova Četam haus, primjećujući da se broj migranata povećava „iako su mnoge opasnosti putovanja kroz Libiju dobro poznate.“
Jer, „nedostatak reda i zakona u Libiji i sposobnost mreža krijumčara da kontinuirano djeluju – često u dosluhu sa vlastima – znači da se te šeme nastavljaju,“ dodaje Tim Iton u razgovoru za DW. On ne misli da je preokret u načinu na koji Libija postupa prema migrantima u tranzitu vjerovatan u bliskoj budućnosti.
Za Loren Zajbert, koja se fokusira na prava izbjeglica i migranata pri organizaciji za ljudska prava Hjuman rajts voč, međunarodni pritisak bi mogao da ima ključnu ulogu.
„Tunis bi trebalo odmah da zaustavi sva protjerivanja migranata u pogranična područja, gdje su životi ljudi ugroženi“, rekla je ona za DW, dodajući da bi „EU trebalo da obustavi finansiranje vlada koje sprovode ta smrtonosna protjerivanja.“
Nedavni izvještaj UN i njemačke fondacije „Fridrih Ebert“ takođe je otkrio da je Libija postala sve popularnija destinacija za migrante.
„Mogućnost lakog dobijanja posla tu igra značajnu ulogu,“ naveli su autori, iako odsustvo prava takođe povećava ranjivost migranata.
Za Niku Vilijam, 24-godišnjakinju iz Gane, koja je došla u Libiju kako bi zaradila novac za putovanje u Evropu, ova zemlja će zauvijek biti povezana sa traumatičnim iskustvima.
„Pala sam u ruke libijskoj bandi, silovana sam i ostala sam trudna prije nego što sam zatvorena u libijskom zatvoru Al-Asa“, rekla je ona za DW u Zuvari.
„Svako jutro su nas postrojavali i bičevali, izgubila sam bebu i još uvijek ne mogu da vjerujem da sam preživela,“ priča Nika Vilijam.
Iako je na kraju puštena na slobodu, njen strah još uvijek nije nestao. „Sve što želim je sigurna budućnost, ali ne znam hoću li to ikada postići ili da li će današnji dan biti moj posljednji.“
Majkl Šira iz Nigerije slično razmišlja. „Sve što želim je da stignem u Evropu, gdje verujem da mogu pronaći stabilnije prilike za život. Ali put je dug i pun opasnosti, i ne znam hoću li ikada u tome uspjeti.“
