„Kada Milojko Spajić predsjedniku Srbije prebacuje da je postao ‘PR Rusije’, on zapravo otkriva mnogo dublji problem. Po toj logici, predsjednik Srbije je prihvatljiv samo ako ponavlja ono što se od njega očekuje u Briselu, a Srbin je dovoljno evropski tek kada se odrekne dijela svog istorijskog pamćenja, svojih tradicionalnih prijateljstava, svoje Crkve i na kraju sopstvenog nacionalnog stanovišta. To nije evropeizacija Srbije. To je zahtjev za njenom desrbizacijom“, izjavio je Đurđev.
On je naglasio da Spajić nije usamljena politička pojava i da „Spajićevi dvojnici“ postoje i u Beogradu, i u Banjaluci, i u Podgorici, kao i u brojnim institucijama srpskog društva.
„Spajić je ovdje manje ime i prezime, a mnogo više politički tip. NJegovih dvojnika ima i u Beogradu i u Banjaluci. Ima ih u kabinetima i kancelarijama, na univerzitetima, u medijima, u institucijama, među onima koji bi da odlučuju o srpskoj kulturi, prosvjeti i nacionalnoj politici, pa čak i među onima koji bi rado određivali šta Srpska pravoslavna crkva smije da misli i govori. Svima im je zajednička jedna stvar da srpski nacionalni identitet prihvatljiv im je samo dok je folklor. Čim postane politička, kulturna ili državotvorna činjenica, proglašavaju ga problemom.“
Đurđev je ocijenio da se na taj način stvara svojevrsni „hibridni identitet“ čovjek formalno pripada svom narodu i državi, ali političku legitimaciju neprestano traži izvan njih.
„To je čovjek koji hoće da upravlja Srbijom, ali se stidi srpskog stanovišta, koji bi da odlučuje o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali mu smeta kada Crkva govori jezikom svog istorijskog pamćenja, koji bi da predstavlja Srbe u Crnoj Gori, ali samo pod uslovom da njihovo srpstvo ostane privatna stvar, koji bi da upravlja Republikom Srpskom, ali da neprestano dokazuje da ona nema pravo na sopstvenu političku volju. To je hibridni identitet političke klase koja želi vlast nad srpskim narodom, ali ne želi obavezu prema srpskoj nacionalnoj ideji.“
Prema riječima Đurđeva, zato se isti obrazac prepoznaje u napadima na predsjednika Srbije, u pokušajima disciplinovanja Republike Srpske, ali i u stalnim pokušajima da se unutar same Srpske pravoslavne crkve proizvedu političke i regionalne podjele.
„Danas bi da nam objasne kakva smije da bude Srbija, sjutra kakva smije da bude Republika Srpska, prekosjutra kakva smije da bude Mitropolija crnogorsko-primorska, Mitropolija bačka ili bilo koja druga eparhija naše Crkve. Na kraju bi stigli do svake parohije, svakog fakulteta, svake škole, svake redakcije i svake državne institucije. Cilj takvog ideološkog mehanizma nije da Srbinu zabrani ime. Cilj je da mu ostavi ime, a oduzme sadržaj.“
Đurđev je naglasio da upravo zbog toga Srpska pravoslavna crkva predstavlja jednu od posljednjih velikih institucija kontinuiteta srpskog naroda.
„Srpska pravoslavna crkva nije nevladina organizacija, nije politička partija i nije mreža regionalnih vjerskih zajednica koje se mogu prekrajati prema trenutnim političkim potrebama. Ona je jedinstvena Crkva Svetog Save. Od Pećke patrijaršije, preko Karlovačke mitropolije, Cetinja, Bačke, Hercegovine, Bosne i svih srpskih krajeva, ona je vjekovima bila čuvar duhovnog i kulturnog jedinstva naroda onda kada nije postojala jedinstvena srpska država.“
„Zato je danas potrebno jasno stati u odbranu jedinstva Srpske pravoslavne crkve i patrijarha srpskog Porfirija. Patrijarh nije predsjednik političke stranke niti guverner nečije ideološke provincije. On je prvojerarh naše pomjesne Crkve. Mogu postojati različita mišljenja među arhijerejima, sveštenstvom i vjernicima, kao što su postojala kroz istoriju, ali niko izvan Crkve nema pravo da te razlike koristi kao polugu za političko drobljenje srpskog duhovnog prostora.“
Đurđev je naglasio da se isto mora reći i povodom pokušaja da se srpski karakter istorije Crne Gore predstavi kao nekakva politička konstrukcija savremenog Beograda.
„Srpstvo u Crnoj Gori nije uvezeno iz Beograda. Ono nije nastalo sa Aleksandrom Vučićem, niti sa bilo kojom današnjom strankom. NJegoš nije čekao dozvolu savremenih evropskih birokrata da bi znao kojem narodu pripada. Sveti Petar Cetinjski nije svoju duhovnu i nacionalnu vertikalu mjerio istraživanjima javnog mnjenja. Litije nisu bile uvoz srpstva u Crnu Goru, već njegovo istorijsko i duhovno buđenje.“
On je dodao da zato odbrana predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u ovom pitanju nije pitanje partijske pripadnosti, već odbrane prava predsjednika Srbije da vodi politiku iz perspektive interesa sopstvene države.
„Aleksandar Vučić nije izabran da bude PR Rusije, ali nije izabran ni da bude PR Evropske komisije, NATO-a, Vašingtona, Berlina, Zagreba ili Podgorice. On je predsjednik Republike Srbije. NJegova prva obaveza je Srbija. Kada brani pravo Srbije da sama određuje svoju spoljnu politiku, kada odbija da prihvati da prijateljstvo sa Rusijom predstavlja moralni prestup, kada brani Kosovo i Metohiju i kada govori o položaju srpskog naroda u regionu, on radi ono što se od predsjednika jedne suverene države očekuje.“
Đurđev je naglasio da Srbija upravo time brani izvornu evropsku političku tradiciju, jer Evropa nije nastala kao carstvo bezličnih administracija, nego kao civilizacija istorijskih naroda.
„Mi ne prihvatamo lažnu dilemu da moramo birati između srpstva i Evrope. Srbi su evropski narod mnogo prije nastanka današnjih briselskih institucija. Naši manastiri, naše srednjovjekovno pravo, naša književnost, naša državnost i naša hrišćanska tradicija dio su evropskog civilizacijskog nasljeđa. Evropa bez Srba može postojati kao birokratski pojam, ali ne kao potpuna istorijska i hrišćanska civilizacija.“
Predsjednik Srpske lige istakao je da srpska nacionalna ideja XXI vijeka zato mora biti istovremeno nacionalna, državotvorna, hrišćanska i evropska.
„Nama nije potrebno srpstvo protiv nekoga. Potrebno nam je srpstvo za nas same za opstanak naroda, porodice, jezika, ćirilice, Crkve, kulture, Kosova i Metohije, Republike Srpske i prava Srba u Crnoj Gori i svuda gdje žive. To je normalna nacionalna politika kakvu svaki ozbiljan evropski narod podrazumijeva kada govori o sebi.“
Đurđev je poručio da je posebno opasna politička klasa koja vlast želi da dobije „na gotovo“ ne gradeći nacionalne institucije i ne preuzimajući istorijsku odgovornost, već dokazujući svoju podobnost centrima moći izvan sopstvenog naroda.
