Nakon četiri decenije rada kao sutkinja u Privrednom sudu, Nataša Bošković je protekle sedmice otišla u penziju. Držeći se zakona zamjerala se moćnicima, ali i pretpostavljenima – bivšem predsjedniku Privrednog suda Blažu Jovaniću i predsjednici Vrhovnog suda Vesni Medenici koja je i disciplinski gonila.
Nedavno je objavila knjigu „Snovi i stvarnost“, koju je posvetila svojim roditeljima Milici i Vojislavu.
„Prvi dio knjige je autobiografski, a drugi dio je stručni – pravnički. Htjela sam svome ocu da se odužim time što ću dokazati da ga ni svojom stručnošču, ni hrabrošću nijesam iznevjerila“, kaže Bošković na početku razgovora za Monitor.
Oca i majku vam nakon patrizanske epopeje u ratu odvode na Goli otok.
“ Moja majka je završila na Golom otoku bez ikakvog suđenja, kao i hiljade ljudi koji nijesu bili vojna lica. Pokupili su je i poveli na Goli otok, gdje je bila tri godine. Moj otac je završio Pravni fakultet prije 2. svjetskog rata, iz rata je izašao sa činom majora. Osuđen zbog jedne rečenice – Trebali su otići u Bukurešt kad su ih zvali na onaj sastanak . Sudio mu je školski drug Milonja Stijović. Prvo ga je osudio na 15 godina, a onda ga je tata gađao mastionicom i povećao mu je kaznu na 20 godina. Izdržao je sedam godina. Nakon izlaska sa Golog otoka imao je veluku sreću da upozna moju majku koja je bila stub naše porodice, pa sam imala sretno djetinjstvo i ranu mladost“.
Priča o Golom otoku i produženi progon provlači se kroz cijelu knjigu i prenosi se sa roditelja i na vas.
„Bez obzira na to što sam intelektualno produžetak moga oca, što imam mnoge osobine majke, najviše ličim na babu. Moja baka, majčina majka je bila nesalomiva, prava stara Crnogorka. Sin jedinac joj je poginuo na Sutjesci. Kada su moju majku i tetku četnici ’44. osudili na smrt strijeljanjem, baka je došla da se pozdravi sa njima. Rekla im je: To će kratko da traje, Ništa vas neće boljeti. Ja ću odmah doći i uzeti vas . Partizani su sljedeće jutro oslobodili tu nikšićku mladost iz zatvora.
Odmah nakon što su majku poveli, došla su dva udbaša u Ulicu Novaka Ramova 1, gdje su živjeli moja baba i đed, da im kažu da se spušte sa gornjeg sprata na donji. Baka je uzela sjekiru i poručila im – Ako im basta priđite. Nije im bastalo. Kod mene to nije bila šekira, nego pero“.
Drugi dio knjige je detaljna analiza slučaja Jube u kome su početkom 2000-ih učestovao vrh tadašnje vlasti.
„Meni je tada bio ugrožen život, ali, poput bake, nisam ustuknula sa perom i zakonom pred tadašnjim moćnicima. Taj predmet, suđenja koja su bila 2003. i 2004, me je spustio na zemlju i shvatila sam kakvo je stanje ne samo u sudstvu, nego i u tužilaštvu.
Kasnije sam dodatno potvrdila uvjerenje da je stečajna mafija, uz pomoć kriminalaca u sudijskim togama, uništila crnogorsku privredu“.
Disciplinski ste gonjeni dok je na čelu sudstva bila Vesna Medenica a, čini se, niste bili po volji ni predsjedniku Privrednog suda Blažu Jovaniću?
„Odlučila sam da će moja pobjeda biti da nastavim da radim kako najbolje umijem. Ja sam na tom kolegijumu 2008. i na Sudskom savjetu 2015. kada su htjeli da me razrješe Vesni Medenici i članovima Sudskog savjeta u lice rekla što mislim. Ništa mi nisu mogli zato što ništa nezakonito nije bilo u mom radu“.
Da li i koliko u sudstvu ima korupcije?
„Prvih nekoliko godina kada sam izabrana za sudiju, dobijala sam ponude i to novčane u određenim predmetima. Tako je u jednom predmetu došla moja školska drugarica koja je radila kao pravnica u jednoj firmi. Bila sam izvršni sudija, rješenje o izvršenju je bilo pravosnažno i žiro račun firme u kojoj je ona radila bio je blokiran. Ona mi je kazala – Nataša, znam kakav će biti odgovor, ali mene je direktor poslao da ti ponudim novac da nestane dostavnica iz predmeta. Kad nestane dostavnica, rješenje nije pravosnažno. Samo sam joj rekla: Kad već znaš odgovor što si ga postavila.
U drugom predmetu direktor velike firme, gdje je trebalo izvršiti pravosnažnu presudu, zvao me telefonom i rekao birajte mjesto i vrijeme gdje ćemo razgovarati. Kazala sam mu: Od sedam do tri u mojoj kancelariji. Početkom ’90-ih, došao je jedan advokat, isto u jednom zanačajnom predmetu, i ponudio mi 40.000 maraka…
Ako su meni nudili, nudili su i drugima. Sami zaključite, prema životnom stilu sudija, da li su živjeli od plate ili od nekih vanrednih prihoda.
U sudstvu ima časnih sudija, uglavnom onih starog kova, koji žive od svoje plate. S druge strane imate sudije koji pored svoje plate primaju bonuse, naknade, koji im omogućavaju luksuzan život. To je uvela Vesna Medenica. To je njeno djelo, podjela sudija po socijalnom statusu. Neposlušne sudije žive isključivo od svoje plate, a imate sudija koji su dobijali kredite po povoljnim uslovima, stanove, plaćeni prekovremeni rad, putovanja, dnevnice…“
Neke sudije su dobijale i stanove i kredite po povlašćenim uslovima. Je li vama to nuđeno?
„Kupila sam stan po tržišnim uslovima i otplaćujem ga. Dobila sam ’94. garsonjeru od 21 kvadrat koja je trebala da bude privremeno rješenje. Dobila sam je zato što je niko nije htio. Kad su nakon toga dolazili konkursi ja nisam imala šanse za stan. Konkurisala sam 2009. i komisija na čelu sa Radulom Kojovićem me izbrisala sa rang liste i napisali da mi je riješeno stambeno pitanje. Napisala sam prigovor Vesni Medenici, koji je bio takav da me čudi da tada nije pokrenula disciplinski, šta sam sve napisala. Prigovor je odbijen, nije mi padalo na pamet da vodim sudski postupak.
Nakon toga sam kupila stan po tržišnim uslovima na kredit, koji još uvijek vraćam. Mjesečna rata mi je 950 eura“.
Kako ćete vraćati toliki kredit?
„Ja živim normalnim životom, nisam željna ničega. Uz otpremninu i naknadu koju ću dobiti do januara ću vratiti dio kredita. Ako ne budem mogla dići ću novi kredit, reprogramirati stari“.
Nakon 40 godina staža otišli ste u penziju. Kako vam se čini sudstvo sada u odnosu na vrijeme kada ste počinjali?
„Taj komunistički režim, koji je progonio moje roditelje, u njemu je poštovanje zakona bilo pravilo a kršenje zakona je bio izuzetak koji se krio u devet jama. Kao dijete pamtim da su mnogi Pješivci dolazili u našu kuću, vrata su bila otvorena za sve dobre ljude. Ljudi su dolazili da im moj otac piše molbe za stanove, penzije… Tata je dobijao te sporove bez ikakvih problema. Ako bi pogriješili niži sudovi, tu bi bio Vrhovni sud gdje su bile sudije koji su ušli u anale crnogorskog pravosuđa i koje sam ja znala kroz mog oca. Čuveni Novak Perović, Milo Bojović, Veso Mijušković, Nikola Tomić… Dan danas imam njihove presude koje su poezija.
Kada sam počela da radim bila sam zanesenjak, imala sam zbirke tih sudskih odluka. Završila sam Pravni fakultet kao najbolji student, velika želja mi je bila da ostanem za asistenta ali zato što sam dijete golootočana nijesam mogla. Nijesam mogla da nađem nikakav posao u Crnoj Gori, posebno ne u pravosuđu. Radila sam ’80-ih kao referent u KAP-u šest godina. Tu sam zastupala KAP u brojnim sporovima širom Jugoslavije i stekla ogromno iskustvo koje mi je pomoglo da radim kao sudija Privredog suda.
Sudija Privrednog suda postajem ’92 i zatičem jedno dobro stanje. Osjećala sam se tada kao dijete koje ne zna da pliva i koje su bacili u more u najveću dubinu. Moja velika podrška bio je Veselin Veso Mijušković, predsjednik Građanskog vijeća Vrhovnog suda, koji je već pošao u penziju i koji je bio prijatelj mojih roditelja. On je sve do svoje smrti redovno dolazio kod mene i učio me“.
Kada počinju veći problemi u sudstvu?
„Sunovrat crnogorskog sudstva je počeo sa izborom Ratka Vukotića za predsjednika Vrhovnog suda, a totalni slom je došao sa Vesnom Medenicom.
Nisam izabrana ni za vrijeme Vukotića, ni Medenice, izabrana sam zahvaljujući tome što su u komisiji za izbor sudija ’92. bili moji profesori Mića Perović i Blagota Mitrić.
Sudstvo se decenijama neće oporaviti. Jako mi je žao građana koji će biti prisiljeni da vode sporove. Sve to potiče i od toga što je uništeno obrazovanje.
Da biste bili sudija prvo morate da imate znanje – etiku sudijsku ne može da ima neznalica. Ono što je najveći problem crnogorskog sudstva jeste poniznost i poslušnost, kojima su generacije crnogorskih sudija oblikovane. To je ušlo u sudstvo i tu pomoći nema. Spas sudstva je samo u vremenu“.
Da li se u sudstvu nešto bitno promijenilo od dolaska nove vlasti?
„Ne da se nije promijenilo, nego su ljudi koje je izabrala Vesna Medenica napredovali. Time je poslata jasna poruka svima časnim ljudima u sudstvu, da im tamo mjesta nema. To jasno pokazuju konkursi za sudije, konkursi za pripravnike…
Zato se i bježi iz sudstva. S druge strane imate mnoge advokate koji su vrsni profesionalci. Zamislite na što će ta suđenja da liče kada na jednoj strani imate takvog advokata, a na drugoj sudiju koji ne zna“.
Načekaćemo se do društva pravde?
„Smatram da ja za svog života to neću dočekati. Sve što sam mogla kao građanka, intelektualka i sudija uradila sam da se u Crnoj Gori počne stvarati pravna država. Sav moj trud je bio uzalud.
Pa što građani da rade?
“ Građani treba da izlaze u javnost sa svojim slučajevima. Da javno iznose svoje slulčajeve i dokaze. Da shvate da institucije ne funkcionišu, da se među političkim partijama obavlja trgovina prilikom izbora sudija. Tako da su građani uveliko prepušteni sami sebi.
Problem je i što sem u ratu, Crnogorci nikad nijesu pokazivali veliku hrabrost, posebno ne građansku. U posljednje vrijeme primjećujem da kod pametnih Crnogoraca nema više ulaganja u nekretnine, automobile, jahte, oni sve što imaju daju za školovanje svoje djece u inostranstvu. Strah me da se ta djeca neće vratiti. Crnogorska pamet ide iz Crne Gore. I ko će da ostane? Na što će da liči Crna Gora?“
