Kao jedina žena, 2003. godine ušla je u državni vrh, najprije kao vrhovna tužiteljka, a od 2007. kao predsjednica Vrhovnog suda
Vesna Medenica je dugo godina bila personifikacija pravosudnog sistema u Crnoj Gori.
Kao jedina žena, 2003. godine ušla je u državni vrh, najprije kao vrhovna tužiteljka, a od 2007. kao predsjednica Vrhovnog suda.
Njena epoha u pravosuđu je obilježena kršenjem Ustava, kreativnim tumačenjima zakona, načelnim pravnim stavovima Vrhovnog suda, nepotizmom, napredovanjem poslušnih…Njena moć je slabila u godinama uoči odlaska, što zbog poremećenih odnosa sa pojedincima iz vrha prethodne vladajuće garniture, što zbog gubitka neformalnog uticaja u tužilaštvu koji je imala dok je na čelu te institucije bila Ranka Čarapić.
Izmjenama zakona je i Ustavni sud dobio posljednju riječ u odnosu na Vrhovni.
Njena karijera javnosti je uglavnom poznata, kao i dio privilegija koje je po tom osnovu imala – od dobijenog stana i kredita pod povoljnim uslovima, prodaje zemljišta prijatelju po nerealnoj cijeni, do biznisa njenog sina.
U vrijeme njenog uspona, mediji su pisali da je tome dosta doprinijelo prijateljstvo sa sestrom sadašnjeg predsjednika države Anom Đukanović, koja je tada bila sutkinja Vrhovnog suda.
Medeničini saradnici neformalno su novinarima povjerili da je i nakon odlaska iz VDT-a imala uticaja na izbor tužilaca, da je bila vrlo upućena u dešavanja u toj instituciji. Istovremeno, neki mladi pravnici, čiji su roditelji bili tužioci, angažovani su u sudovima…
Nakon što je sudija Vrhovnog suda Ivica Stanković izabran za VDT-a, njena moć je u toj instituciji oslabila…Sa novim čelnikom tužilaštva ona je prethodno u Višem i Vrhovnom sudu imala razmirice, ali je u mišljenju dostavljenom Skupštini prilikom izbora Stankovića napisala samo riječi hvale…
Po sličnom principu je uglavnom i završavala angažmane sa pojedinim sudijama, ranije i tužiocima. Kada su zbog lošeg rada trebalo da budu smijenjeni, neposredno prije toga naprasno su podnosili ostavke i odlazili uglavnom u advokate.
Zato ni tada, a ni danas nije bilo odgovornosti za propuste u pravosuđu, o čemu godinama govore i izvještaji Evropske komisije.
Slično je i sa napredovanjem. Tako je Stanković “napredovao” sa mjesta predsjednika Višeg suda za sudiju Vrhovnog nakon što je, prema informacijama “Vijesti”, došao u nemilost Medenice. Njega je zamijenio Mušika Dujović (sada predsjednik Apelacionog suda), a zatim je kotorski tužilac Boris Savić izabran za predsjednika Višeg suda. Većina tih kadrovskih kombinatorika dešavala se u vrijeme dok je Medenica pokrivala i čelnu poziciju u Sudskom savjetu.
I tada i sada padale su presude tog suda za organizovani kriminal i ratne zločine, donošene su kontroverzne odluke sa sumnjivim dokazima, kreativno je tumačena ustavna odredba prema kojoj poslanici uživaju imunitet samo dok su u zgradi parlamenta…
Crna Gora je tako ostala na začelju u regionu jer odgovorni visokorukovodni kadar, od političkog, vojnog i policijskog, nije pravnosnažno odgovarao, niti su optuživani za zločine deportacija, granatiranja Dubrovnika, Štrpce, Morinj, Bukovicu…
Kada su iz Evropske komisije stizala “podsjećanja” na tu obavezu, a iz Haškog tužilaštva ponude da se pomogne, crnogorska vlast se branila fingiranom statistikom, a u posljednje vrijeme i procesom za zločine na Kosovu… Odgovornost za sve to je i na Medenici, koja je četiri godine bila vrhovni tužilac.
Javni trag u karijeri Medenice (tokom mandata vrhovne tužiteljke) ostavila je i njena kumovska veza sa početka karijere, sa prvom specijalnom tužiteljkom Stojankom Radović. Od skandala o nezakonitom prisluškivanju u Višem sudu (Ivice Stankovića i Radovana Mandića), do sukoba interesa u slučaju “Morinj”- koji je utvrdio i Ustavni sud Crne Gore.
Predsjednici Vrhovnog suda se pripisuju i “zasluge” za izbor predsjednika Privrednog suda.
Prije spora oko neustavnog trećeg mandata, u fokusu dijela domaće i inostrane javnosti bio je načelni pravni stav Vrhovnog suda, prema kojem pred crnogorskim sudovima više neće moći da se osporavaju odluke Skupštine o izboru ili razrješenju javnih funkcionera, bez obzira da li su one zakonite ili ne. Stav, koji je potpisala Medenica, uslijedio je nakon serije političkih smjena u savjetima Agencije za sprečavanje korupcije, RTCG-a, viceguvernerke Centralne banke.
Stav Vrhovnog suda protumačen je u dijelu javnosti kao podrška nekontrolisanoj zakonodavnoj vlasti i sprečavanje povratka smijenjenih po sudskim odlukama.
Veći skandal ipak izazvala je odluka Sudskog savjeta da Medenicu izabere za treći mandat, uprkos ustavnoj odredbi da “isto lice može biti birano za predsjednika Vrhovnog suda najviše dva puta”.
Prethodnim Zakonom o sudovima i Ustavom, mandat predsjednika Vrhovnog suda nije bio ograničen, pa je tokom izmjena Ustava unijeta odredba o samo jednom reizboru kako se ne bi koncentrisala moć.
Kreativnim tumačenjem Ustava, Sudski savjet je zaključio da se odredba ne može primijeniti retroaktivno, već samo za neko buduće vrijeme i da nema prepreka za izbor.
Tako su utvrdili da Medenica može ostati tu gdje jeste drugu deceniju i to nakon što su je njene kolege, sudije Vrhovnog suda, jednoglasno predložile za funkciju.
Posljedica svega toga je stav Evropske komisije da treći mandat predsjednice Vrhovnog suda izaziva zabrinutost zbog tumačenja Ustava i Sudskog savjeta. A isti Savjet je na isti način izabrao još nekoliko predsjednika sudova – od kojih je jedan čak osam puta biran.
To bi bila najbolja ilustracija onoga što se u sudstvu, ali i tužilaštvu dešavalo godinama.
Upućeni sagovornici tvrde da je nepotizam uzeo maha i da se sudstvo pretvorilo u zatvorenu kastu u koju niko ne može ući.
Javno se zalagala za bolji standard sudija i uslove rada. Sudijske plate su u međuvremenu povećane i do tri puta, podijeljeni su i stanovi. Dio sudija dobio je krov nad glavom novcem iz sudskog budžeta, a dio je nagradila Vlada odlukama svoje Komisije za stambena pitanja, a na tom spisku Medenica je bila najmanje dva puta.
Svi koji su sarađivali sa Medenicom znaju da joj diplomatski rječnik nije jača strana, pa je izjavama često provocirala javnost, a među posljednjima bila je i ona da se ne može očekivati od sudija da budu pošteni ako su loše plaćeni. Iako je u dijelu javnosti nosila epitet “sluškinja vlasti”, predsjednica Vrhovnog suda je prije odluke da ode kako ne bi bila prepreka demokratizaciji države, izgubila apsolutnu podršku onih koji su je i doveli. Zašto je do toga došlo, javnosti nijesu dostupne informacije, a više sagovornika potvrdilo je da se vrh DPS-a nije slagao da bude birana treći put. Nuđene su joj ambasadorske pozicije, ali ih je odbila pravdajući se privatnim razlozima.
Nešto od toga bio je i razlog što je svoju moć iskoristila kada je prvi put u Višem sudu u Podgorici zatvoreno suđenje za dvostruko ubistvo u kome je jedna žrtva bio i njen zet.
A da je pravda za Medeničina mandata bila selektivna – zna većina onih čija je sudbina zavisila od politike. Kao i nemoćni građani koji su često tražili pomoć medija, jer nijesu mogli da je dobiju od onih koje za to plaćaju.
izvor Vijesti
