Poremećaji rasta kod djece u Srbiji često se otkrivaju kasno, iako se prvi znaci mogu uočiti već u ranom uzrastu. Stručnjaci upozoravaju da se čak 85 odsto rasta dešava prije puberteta, dok pubertet donosi svega oko 15 odsto, zbog čega pravovremena dijagnostika i terapija hormonom rasta mogu značajno uticati na konačan ishod.
Veoma je važno da se redovno prati linearni rast djece, a roditelji to mogu da rade i u kućnim uslovima, jednostavnim mjerenjem visine i obilježavanjem na vratima. Posebnu pažnju treba obratiti na to kako dijete napreduje u odnosu na vršnjake, ali i da li redovno mijenja veličinu garderobe, jer i to može biti pokazatelj da li se rast odvija očekivanom brzinom.
U susret upisu djece u prvi razred, Nacionalno udruženje osoba sa nedostatkom hormona rasta i niskim rastom „Horast” kroz kampanju „Kad porastem…” skreće pažnju na značaj redovnog praćenja rasta kod najmlađih. Ovaj period, kada se djeca pregledaju u sklopu sistematskog pregleda, predstavlja važnu priliku da se na vrijeme uoče eventualna odstupanja u rastu i razvoju.
„Period upisa djece u prvi razred je idealna prilika da se skrene pažnja na značaj praćenja rasta, jer se tada kod velikog broja djece prvi put u okviru sistematskog pregleda mjeri visina nakon dužeg vremena. Upravo u tom uzrastu mogu da se uoče odstupanja koja su ranije prolazila neprimijećeno. Zato apelujemo na roditelje da obrate pažnju na to koliko njihovo dijete raste, ali i da ne ignorišu signale kao što je sporije mijenjanje garderobe. Rano prepoznavanje problema je ključno, jer omogućava pravovremenu dijagnostiku i veće šanse da terapija da dobre rezultate“, poručuje Olga Davidović, predsjednica Udruženja „Horast”.
Milica Matić iz Beograda je majka dvoje djece koja su primala hormon rasta, sin koji sada ima 18 godina terapiju je završio prije nekoliko mjeseci, dok kćerka od 14 godina i dalje prima terapiju.
„Kod sina je problem otkriven prilično slučajno. Rođen je prevremeno i oduvijek je bio sitniji, ali smo to pripisivali tome. Tek kada je zbog bola u ruci krenuo na preglede, jedna medicinska sestra nas je pitala da li smo obratili pažnju na njegov rast. Tada smo shvatili da ipak treba da provjerimo. Na pregledu je prvi put otvoreno rekao koliko ga to pogađa, da se osjeća loše jer je nizak i da ga druga djeca zadirkuju. To je bio trenutak kada smo shvatili koliko je problem ozbiljan. Nakon testiranja, ustanovljen je deficit hormona rasta i odmah je započeta terapija. Važno mi je da naglasim da nije imao nikakve nuspojave, normalno je živio, razvijao se i rastao. Tokom terapije porastao je više od 40 centimetara“, priča Milica.
Kod kćerke, međutim, situacija je bila drugačija. Ona je u početku normalno rasla, ali je kasnije došlo do naglog gojenja i usporavanja rasta.
„Na preporuku ljekara krenuli smo u ispitivanja, pa je na kraju i kod nje potvrđen problem i uvedena terapija. Prva godina terapije dala je odlične rezultate, porasla je više od 10 centimetara. Iz mog iskustva, najvažnije je da roditelji prate dijete i vjeruju svojoj intuiciji. Ako dijete raste manje od pet centimetara godišnje, treba se obratiti ljekaru i tražiti uput za endokrinologa. Mi smo kod kuće redovno mjerili visinu, običnim obilježavanjem na vratima i pratili napredak. Postoje i aplikacije koje mogu pomoći, ali najvažnije je posmatrati dijete u cjelini. Nažalost, često se dešava da roditelji odustanu jer nailaze na obeshrabrujuće reakcije. Moj savjet je da ne odustaju. O ovome se nedovoljno govori, a problem je češći nego što mislimo. Rano otkrivanje je ključno, jer terapija daje najbolje rezultate kada se započne na vrijeme“, savjetuje Milica Matić.
Rast je najbolji pokazatelj zdravstvenog stanja i uhranjenosti djeteta. Nizak rast nije samo estetsko pitanje, već može biti i znak ozbiljnijih zdravstvenih problema. Posebna pažnja se posvećuje nedostatku hormona rasta kod djece, jer posljedice ovog stanja mogu biti dalekosežne – od poremećaja razvoja kostiju i mišića, preko uticaja na metabolizam i imunološke funkcije, pa sve do potencijalnih kardiovaskularnih problema. Nažalost, u praksi se i dalje dešava da se poremećaj rasta otkriva kasno. Danas, sistematski pregledi u domovima zdravlja nisu sveobuhvatni kao ranije, pa zato postoje veliki razmaci između mjerenja i zastoj u rastu se primjećuje u kasnijem školskom uzrastu. Zbog toga su akcije ranog mjerenja djece po školama posebno značajne.
„Kada se posumnja na poremećaj rasta, dijagnostika se sprovodi postepeno i u nekoliko faza. Najprije se rade osnovne laboratorijske analize kako bi se isključili najčešći uzroci niskog rasta, poput poremećaja funkcije štitaste žlijezde ili celijakije. Ukoliko se ovi uzroci isključe, pristupa se dodatnim ispitivanjima, odnosno dinamskim testovima kojima se procjenjuje sekrecija hormona rasta. Tek kada se na osnovu tih testova potvrdi nedostatak hormona rasta, može se postaviti dijagnoza nedostatka hormona rasta i razmatrati uvođenje terapije. Terapija hormonom rasta primjenjuje se isključivo kod jasno definisanih indikacija i sprovodi se pod nadzorom pedijatrijskog endokrinologa. Najčešće se daje svakodnevno, potkožnim injekcijama u večernjim satima, jer se hormon rasta fiziološki najviše luči tokom noći. Tokom liječenja neophodne su redovne kontrole, na kojima se prati brzina rasta, hormonski status i koštana zrelost, kako bi se procijenio efekat terapije i po potrebi prilagodila doza“, ističe dr Sanja Panić Zarić, pedijatar odjeljenja endokrinologije u Institutu za zdravstvenu zaštitu majke i djeteta Srbije „Dr Vukan Čupić”.
Liječenje traje godinama i, pojašnjava doktorica, dok dijete ima zadovoljavajući prirast u tjelesnoj visini. Upravo zato je važno da se dijagnoza postavi na vrijeme, jer ranije započinjanje terapije omogućava duži period djelovanja i bolje krajnje rezultate u rastu djeteta. Ciljna visina djeteta procjenjuje se na osnovu visine roditelja i predstavlja okvir očekivanog rasta, iako na konačnu visinu mogu uticati i drugi genetski faktori.
