Za ljude koji žive u zajednicama u sjenci vulkana, dug period tišine može ostaviti utisak da geološko „čudovište“ nije samo uspavano, već da je izumrlo. Međutim, kako pokazuje novo istraživanje o jednom vulkanu u Grčkoj, vulkan može mirovati više od 100.000 godina prije nego što se ponovo aktivira.
Nova saznanja o vulkanu Metana, koji se nalazi oko 60 km jugozapadno od Atine, osporavaju uvriježeno mišljenje da se većina vulkana može smatrati „izumrlim“ ako nisu eruptirali 10.000 godina.
Naučnici su rekonstruisali 700.000 godina aktivnosti Metane, obilježene erupcijama između kojih su postojali dugi periodi mirovanja. Istraživanje pokazuje da najduži period tišine – od prije oko 280.000 do 168.000 godina – nije bio znak izumiranja, već faza značajnog nakupljanja magme ispod površine, prenosi agencija Rojters.
„Ovaj dugi period mirovanja na Metani desio se u praistoriji, pa ga rekonstruišemo na osnovu hemijskih tragova sačuvanih u stijenama i mineralima. Da bismo razumjeli šta se dešavalo ispod Metane, moramo vulkan zamisliti kao vrh ledenog brijega: na površini vidimo samo mali dio, dok je većina magmatskog sistema pod zemljom“, rekao je vulkanolog ETH Cirih Razvan-Gabriel Popa, vodeći autor studije objavljene u časopisu Science Advances.
Zemlja se sastoji od slojeva, uključujući spoljašnju koru na kojoj živimo i plašt ispod nje, gdje nastaje magma. Vulkan eruptira kada se magma podigne i „poplavi“ podzemne komore, izbacujući višak materijala na površinu, dok nedostatak magme dovodi do njihovog smirivanja i postepenog gašenja.
„Ono što smo sada otkrili jeste da u zonama subdukcije vulkani mogu biti tihi čak i kada plašt proizvodi mnogo magme, ali uz jednu razliku: ta magma je izrazito bogata vodom, i vulkan ne umire, već napreduje dok zapravo ‘drijema’“, rekao je Popa.
Takve „superhidratne“ magme sadrže veliku količinu vode i smatra se da pokreću ovaj proces.
„One se uzdižu kroz koru i počinju da ‘ključa’ poput gaziranog pića“, rekao je Popa. „Ovo stvaranje mjehurića pokreće kristalizaciju, čineći magmu ljepljivom i viskoznom, što je značajno usporava – i do 100 do 1.000 puta – toliko da više ne može da nastavi ka površini“.
Umjesto toga, magma ostaje zarobljena.
„Pošto magmatska komora ne može da izbaci sav višak materijala, ne dolazi do erupcije, a rezervoar se puni ovom kristalnom, ljepljivom magmom koja mu omogućava da raste“, objasnio je Popa.
Vremenom, to može dovesti do većih i potencijalno snažnijih erupcija.
Da bi rekonstruisali ovu istoriju, istraživači su datirali više od 1.250 kristala minerala cirkona u vulkanskim stijenama, a tamo gdje cirkona nije bilo, koristili su druge minerale poput ilmenita za praćenje aktivnosti magmatske komore čak i tokom perioda bez erupcija.
Popa kaže da se ovakvo „tiho“ nakupljanje magme može otkriti osjetljivim instrumentima.
„Nakupljanje magme u dubini često izaziva zemljotrese koje ne možemo osjetiti, ali ih seizmografi lako registruju. Tlo se može izdizati za svega nekoliko centimetara godišnje, ali sateliti i GPS to mogu detektovati“, rekao je.
Iako se Metana nalazi relativno blizu grčke prijestonice, Popa kaže da se trenutno ne očekuje da predstavlja značajnu prijetnju, te da bi eventualne buduće erupcije vjerovatno bile u obliku tokova lave, kao i ranije.
Ipak, dodaje da bi ovaj proces mogao biti rasprostranjeniji nego što se mislilo, te da mnogi naizgled neaktivni vulkani možda i dalje stvaraju magmatske komore ispod površine, naročito u regionima poput Grčke, Italije, Sjeverne i Južne Amerike i Japana.
Naučnici sada planiraju istraživanje vulkana Čomadul u istočnim Karpatima u Rumuniji, koji miruje skoro 30.000 godina, ali bi i dalje mogao imati aktivnu magmatsku komoru ispod zemlje.
„Važno je da društvo shvati da kod vulkana tišina ne znači uvijek sigurnost“, zaključio je Popa.
