Ove godine obilježavamo 30. godišnjicu Međunarodne godine porodice UN. Od tada su različite demografske promjene, tehnološke transformacije, migracije, urbanizacija i klimatske promjene radikalno promijenile društva širom svijeta. Da bi se efikasno odgovorilo na ove promjene, dominantni pristupi socijalnoj zaštiti moraju se preispitati i fokus se mora prebaciti na jačanje međugeneracijske solidarnosti.
Konvencija Međunarodne organizacije rada 102 je prvi (i do sada jedini) međunarodni sporazum o socijalnoj zaštiti; postavlja minimalne standarde za pružanje socijalne pomoći porodicama (ili djeci) u vidu periodičnih novčanih davanja, obezbjeđivanja dobara i usluga (hrana, odjeća, stanovanje) ili u kombinaciji oboje. Godine 1952, kada je ova Konvencija usvojena, mnoge evropske zemlje su počele da stvaraju velikodušne sisteme socijalne sigurnosti. U 2020. godini, potrošnja na podršku porodici/djeci u Evropskoj uniji činila je 8,3% svih izdataka za socijalnu zaštitu. U Poljskoj je ova cifra dostigla 16,2%, u Luksemburgu – 15,7%, dvocifrene brojke su zabilježene i u Estoniji, Njemačkoj, Litvaniji, Rumuniji, Mađarskoj, Danskoj i Švedskoj. Međutim, ove zemlje nisu same: više od 120 zemalja sa niskim i srednjim prihodima ima programe gotovinskih transfera za porodice sa niskim primanjima.
Većina ovih programa ima za cilj smanjenje porodičnog siromaštva ili pružanje specijalizovane socijalne pomoći porodicama: novčane naknade pod određenim uslovima, naknade za rođenje djeteta, zdravstvena njega, obrazovanje, ishrana za domaćinstva koja vode žene. Ove mjere pomažu porodicama da se izbore sa poteškoćama u zbrinjavanju bolesnih srodnika, poboljšaju kvalitet ishrane u porodicama i smanje ne samo nivo smrtnosti djece, već i izostanke iz škole i dječiji rad.
Međutim, u budućnosti će biti potreban sveobuhvatniji pristup. U sadašnjem političkom sistemu, porodica je konceptualno pripisana određenoj demografskoj kategoriji i starosnoj grupi. Ono što je potrebno je da programi socijalne zaštite unaprijede porodičnu aktivnost i ojačaju njihovu sposobnost da djeluju kao prirodni tampon koji ublažavaju ekonomske i socijalne šokove. To se može postići mjerama koje razvijaju odnose solidarnosti među generacijama.
Istraživanja pokazuju da snažne porodične veze doprinose ekonomskoj otpornosti. Na primjer, u zemljama sa jakim porodičnim vezama (kao što su Italija i Španija), pad potrošnje tokom perioda nezaposlenosti je mnogo manji, zahvaljujući porodičnom „sigurnosnom jastuku“. Ljudi su sigurniji u trošenju novca kada znaju da će im u slučaju finansijskog šoka rođaci pomoći da stanu na noge. Porodične veze su neka vrsta osiguranja od nestabilnosti prihoda, privremenih ili dugoročnih.
Kako se klimatske promjene pogoršavaju i vlade s mukom pronalaze put ka neto nultim emisijama gasova staklene bašte, porodična solidarnost postaje imperativ. Porodica igra vitalnu ulogu kao izvor društvene kohezije, djelujući kao posrednik između pojedinaca i države i apsorbuje društvene rizike udruživanjem resursa nekoliko generacija. Na primjer, sve je primjetnija pojava da predstavnici različitih generacija žive zajedno. Čak i u razvijenim zemljama poput Sjedinjenih Država, udio stanovništva koje živi u višegeneracijskim domaćinstvima se za 50 godina (do 2022. godine) više nego udvostručio. Budući da svjetsko stanovništvo brzo stari, a stopa nezaposlenosti mladih naglo raste u mnogim zemljama širom svijeta, sa ovakvim sutuacijama ćemo, po svemu sudeći, susretati sve češće.
Kreatori politika mogu da podstaknu ovu vrstu međugeneracijske integracije i solidarnosti sa poreskim olakšicama, kao i plaćenim porodičnim odsustvom i podrškom porodičnoj brizi za starije. Takve mjere bi mogle da obuhvataju, na primjer, gotovinske transfere bakama i dekama za brigu o svojim unucima – inicijativa koja oličava koncept ekonomije obima, gdje jedna akcija stvara pozitivan efekat na cjelokupnu populaciju i na mnoge probleme.
Stambena politika takođe može aktivno podsticati međugeneracijsku kohabitaciju. U Singapuru, Multi-Generation Priority Scheme pomaže širim porodicama koje žele da žive u blizini, pri čemu kupci kuća koji ispunjavaju određene kriterijume mogu da dobiju razne grantove prilikom kupovine stana u blizini mjesta gdje žive njihovi roditelji ili djeca. Kanadska hipotekarna i stambena korporacija (CMHC), kroz svoj program pomoći za oporavak stambenih objekata u rezervatima, pruža finansijsku pomoć starosjediocima da prošire životni prostor svojih domova. Iako male po obimu, ove mjere omogućavaju fleksibilnije porodične strukture i pružaju podršku ljudima da svoju starost ili posljedje godine provedu u svoja četiri zida.
Kako se društvene norme razvijaju, neophodno je prepoznati fluidnost definicije „porodice“. Tradicionalna mala porodica (roditelji i djeca) prestala je da bude norma usljed povećanja broja mješovitih tipova porodica, kohabitacije i drugih alternativnih oblika domaćinstva. Pored toga, u društvima koja brzo stare, povećava se vjerovatnoća da veliki broj članova porodice živi pod jednim krovom. Na fonu ovih promjena, 30. godišnjica Međunarodne godine porodice izgleda kao pravi trenutak da se preispitaju naši pristupi socijalnoj zaštiti. Preduzimajući akcije za promovisanje porodične solidarnosti i međugeneracijske integracije, vlade mogu poboljšati ekonomsku stabilnost i socijalnu koheziju u vrijeme povećane neizvjesnosti.
