Finski naučnici otkrili su strukturne promjene u čvorovima moždane mreže kod ljudi koji mucaju. Da li će to omogućiti nove metode liječenja? I kako se ponašati kada razgovarate s ljudima koji mucaju?
Mucanje je za oboljele veoma stresno, pogotovo zato što drugi ljudi često uvredljivo, agresivno ili nekorektno reaguju na taj poremećaj u govoru. Nehotična ponavljanja slogova i zvukova, rastezanje zvukova i uočljive ili „tihe“ blokade mogu da uznemire i učine nesigurnim one koji su pogođeni. Slabost može da postane i fizički vidljiva, poput crvenila ili znojenja.
Pritom mucanje ne dozvoljava donošenje zaključaka o karakteru ili inteligenciji pogođene osobe. Ljudi koji mucaju tačno znaju šta žele da kažu, ali to trenutno ne mogu tečno da izgovore.
Dugo vremena smatralo se da je mucanje psihološki ili emocionalni poremećaj. Zapravo, mucanje je neurološki uzrokovan poremećaj govora u kojem je poremećena regulacija proizvodnje govora u mozgu.
Finski naučnici sada vjeruju da su locirali područje mozga u kojem leži korijen mucanja. Pronašli su strukturne promjene u čvorovima moždane mreže kod ljudi koji mucaju.
Prema timu koji vodi Juho Joutsa sa Univerziteta Turku, to se nalazi u području baznog ganglija putamena. Putamen je jedno od centralnih područja velikog mozga i dio je sive mase mozga. Posebno je važan za motoriku lica, odnosno mimiku.
Poremećaj u tečnom govoru može da ima različite uzroke. Postoji genetska predispozicija koja može, ali i ne mora, da dovede do pojave mucanja. Osim toga, neurološke bolesti poput Parkinsonove bolesti ili moždanog udara mogu da rezultiraju mucanjem. Za potrebe studije, finski naučnici ispitali su i pacijente koji su počeli da mucaju nakon moždanog udara. Moždani udar zahvatio je samo dio mozga gdje se nalazi dotična moždana mreža.
Ispitanici su pokazali iste strukturne promjene u čvorovima te moždane mreže, kao i oni kod kojih se mucanje razvilo u detinjstvu. Prema studiji, to pokazuje da mucanje uvijek nastaje u toj mreži, bez obzira na genetske ili neurološke uzroke.
Prema rečima prof. dr med. Martina Zomera, šefa Interdisciplinarne radne grupe za poremećaje govora na Odjeljenju za neurologiju pri Univerzitetskom medicinskom centru Getingen (UMG), finska studija je još jednom pokazala da je lijeva moždana polutka presudna u formiranju govora.
Studija takođe pokazuje da se dva oblika mucanja – neurogeno mucanje, tj. mucanje uzrokovano moždanim udarom, i mucanje u ranom detinjstvu – ne razlikuju mnogo, kaže Zomer, koji je i sam pogođen mucanjem i savjetnik je u Saveznom udruženju za pomoć pri mucanju (BVSS).
Do danas ne postoje efikasne mogućnosti farmakološkog ili neuromodulatornog liječenja. Prema finskim naučnicima, lokalizacija strukturne promjene stvara nove metode liječenja, poput duboke moždane stimulacije usmjerene na tu moždanu mrežu.
Neurofiziolog Zomer pozdravlja novi istraživački pristup. „Sigurno je moguće izvesti liječenje na osnovu tih saznanja, ali to zahtijeva nekoliko međukoraka da biste razumjeli gdje morate da pričvrste koju elektrodu i s kojim polaritetom, a to nije tako lako. Još smo daleko od tog cilja“.
Procjenjuje se da u Njemačkoj, koja ima gotovo 84 miliona stanovnika, oko 800.000 ljudi trajno muca. Više od pet odsto male djece muca, odnosno oko 50 od 1.000 djece. Dječaci su pogođeni češće nego djevojčice.
Mucanje često počinje iznenada između druge i šeste godine, i taj poremećaj obično nestaje sam od sebe tokom sledeće dve godine. Ipak, oko jedan odsto oboljelih i dalje muca kada odraste.
Ljekovi, terapije disanja ili opuštanja, ili bilo koje druge terapije liječenja, zapravo ne djeluju protiv mucanja, kako to neki terapeuti obećavaju. „Još uvijek nažalost imamo nadriljekare koji obećavaju čudotvoran lijek, da tako kažem. Zato morate biti na oprezu“, kaže prof. Zomer.
„Čak i najteže mucanje može se spriječiti jednostavnim metodama, poput tzv. metronom-govora. Ali, mucanje tada ne nestaje, samo se skriva iza promijenjenog načina govora“, kaže Zomer za DW.
Pogođeni često pokušavaju da izbjegnu određene riječi ili govorne situacije zbog sramote ili straha da će se osramotiti. To može da dovede do toga da se pogođeni povuku iz svakodnevnog života i postanu društveno izolovani.
Ljudi koji mucaju zato se takođe uče da se suočavaju s teškim situacijama. „Najveća opasnost kad mucate jeste držati jezik za zubima. A mnogi pogođeni baš to rade. Izbjegavanje govora je nepovoljno, jer značajno ograničava mogućnosti razvoja ljudi. Zato je važno ne ćutati, nego reći ono što želite“, savjetuje neurolog Zomer.
Grupe za samopomoć mogu da pomognu u prevladavanju straha od govora. Obično je korisno suočiti se s mucanjem otvoreno i s povjerenjem u porodicu, prijatelje ili kolege na poslu.
No, ono što ljudima koji mucaju nije potrebno jesu oni često dobronamjerni savjeti, poput: Duboko diši, koncentriši se, smiri se. Takvi savjeti samo nerviraju ili uznemiruju.
„Najbolje je, dakle, čekati, gledati i slušati. Ljudima koji mucaju potrebno je više vremena, to je jednostavno tako. Uvijek postoje ljudi koji pokušavaju da nastave riječ ili rečenicu. Pre svega, vrlo je bolno nekoga prekidati. Osim toga, možda to nije ono što je osoba koja muca zapravo htjela da kaže, a tada stvari postaju komplikovane“, kaže Zomer.
