Početak proljeća među građanima Srbije budi posebne emocije, dani su sve ljepši, a ljudi ipak tužni. Na 25. godišnjicu od početka bombardovanja Jugoslavije, Dojče vele (DW) je razgovarao sa ljudima iz Niša i Aleksinca.
Tih prvih dana, bombe su zaobišle Niš, ali ljudi su uveliko spremali skloništa u podrumima i tamo provodili vazdušne opasnosti. Onaj ko je mogao, sklonio se na selo.
Tako je 26-godišnja Ljiljana Spasić, u sedmom mjesecu trudnoće, sa svojim mužem i bratom otišla u 50 km udaljeno Blace, kod svekra i svekrve. U Niš je dolazila na redovne kontrole pred porođaj. Sudbina je odredila da jedan dolazak bude koban.
„Imala je zakazan pregled, došla je da ga obavi, i ostala je da prespava. Eto, da nije tako bilo, možda bi danas bila živa. Tog 7. maja njena svekrva je rekla da ide do pijace, a Ljiljana je rekla – hoću i ja s tobom, hoću da kupim trešnje“, drhtavim glasom to priča 25 godina kasnije Miloje Ilić, otac poginule Ljiljane Spasić.
„Šta da se radi, život je morao da se nastavi, ljudi su išli na pijacu. Bio je petak kada su kasetne bombe bačene u centar grada, tu gdje je zgrada Univerziteta i zelena pijaca. Njena svekrva je ranjena, ostala bez noge, a Ljiljana je odmah poginula“, priča Miloje Ilić, a njegova supruga Radmila ga dopunjava u mučnim pauzama.
„Mi smo bili u vikendici i znali smo da je Niš bombardovan, i znali smo da su poginuli ljudi, ali sve dok se oko pet popodne nije na vratima pojavio naš sin, nismo znali da je tamo bila Ljiljana. Dva života su otišla“.
„Cijela država obilježava 24.mart kao nacionalni dan početka patnje, a mi imamo i lični dan, dan lične tuge“, kaže Miloje. Kaže i da ta rana nikad nije zacijelila. Na pitanje da li je ljut odgovora: „A na koga da se ljutim?“, i dodaje da nikada ne treba da se zaborave nevine žrtve. Ali, od tada Ilići ne vole proljeće, i prve trešnje u njima bude posebu tugu.
Samo tog dana u samom centru grada sa Ljiljanom je poginulo još 15 ljudi, a ranjeno je njih osamnastoro. Niš je bio najbombardovaniji grad i jedina urbana sredina zasuta kasetnim bombama.
NATO bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije počelo je u srijedu 24. marta 1999. tačno u 19:45.
Za 78 dana koliko je trajalo, bombardovana su brojna niška naselja i gradska bolnica. Još uvijek ne postoje zvanični podaci koliko ljudi je poginulo u vrijeme bombardovanja, a nezvaniči podaci broje 26 civilnih žrtava.
Za cijelu Srbiju takođe ne postoji tačan broj poginulih. Prema srpskim izvorima, poginulo je između 1.200 i 4.000 civila, a prema tvrdnjama Hjuman rajts voča, između 489 i 528 civila.
I maleni Aleksinac, rudarsko mjesto na jugu Srbije, bombardovan je raketama u šest napada. Opet gradski Dom zdravlja, bolnica i gradska naselja. Dva napada su bila kobna, 9. aprila i 28. maja, kada su cijela naselja sravnjena a jednu aleksinačku ulicu i danas zovu ulica pakla. Poginulo je 24 mještana.
„Za mene to nije kolateralna šteta, nego je to greška, istorijska i neljudska greška“, kaže Dragoslav Nenadović koji je u to vrijeme bio gradski funkcioner i član kriznog ratnog štaba.
Sa izvještajima i podacima koje je imao u to vrijeme, Dragoslav je napisao, kako kaže, tragičnu istoriju Aleksinca, „Putem milosti“, jer želi da se nikada ne zaboravi ono što se dogodilo njegovom mjestu.
„U odnosu na broj stanovnika i na veličinu grada, Aleksinac je pretprio najveće štete. Mi nismo imali nikakve vojne ciljeve, ali nijedna institucija u to vrijeme nije ostala čitava. Čak su i Japanci u to vrijeme rekli da je Aleksinac srpska Hirošima. Zato je obnova Srbije nakon bombardovanja, ako se sjećate, krenula iz Aleksinca. Grad smo obnovili, ali ljudske žrtve ne možemo nikada“, kaže Dragoslav i tvrdi da je prema nekim procjenama samo Aleksinac procijenjen sa 300 miliona eura štete, ali da do ratne odštete još nije došlo.
Ponosan je na svoje sugrađane što su bili veoma solidarni tokom bombardovanja i što su pomagali jedni drugima. Dok to govori, spomeniku sa popisanim poginulim Aleksinčanima sa koferom u ruci prilazi žena u poznim godinama.
To je Zorica Radojičić Luković koja svake godine dolazi na obilježavanje početka bombardovanja jer je baš na tom mjestu izgubila roditelje.
„To je bila porodična kuća, tu su nam se rađala djeca, tu su se okupljali unuci, ali tog dana su samo roditelji bili tu. Došli smo čim smo čuli za tragediju, bili su zatrpani, i mi smo 20 sati ciglu po ciglu sklanjali samo da dođemo do tijela. Na ovom potezu do Doma zdravlja u svakoj kući je poginulo po dvoje. Uvijek se teško podnese kada izgubite svoje najbliže, ali kada ih izgubite na ovaj način, to je posebno teško“, priča Zorica.
Dodaje da je boli i to što ne postoji dokaz da je tu nekada bila kuća, porodične fotografije su izgorjele i sve što je ukazivalo da je neko nekada tu živio.
Pomiješana osjećanja svakog proljeća ima Đorđe Petrović – tužan je zbog prijatelja koje je izgubio, srećan jer je on preživio.
Mobilisan u to vrijeme, Đorđe, danas vrlo uspješan u produkciji javnih događaja, te ’99 bio je u Klini na Kosovu. „Bilo je nekoliko raketiranja, ali kad su vidjeli da ništa nisu uradili, uključili su kasetne bombe, i svuda oko nas je bilo žuto polje“, sjeća se on.
„Bilo je k’o na filmu. Tog dana su poginula dvojica, a ja sam bio najteže ranjen sa 48 gelera svuda po lijevoj strani tijela. Imao sam sreću, ništa nije otišlo u kost, sve je otišlo u meso, i doktori kažu da je ta mišićna masa, jer sam se bavio sportom, bila presudna. Tri su izašla i ja i danas imam 45 gelera, jedan na centimetar od srca, 14 gelera samo u levom tricepsu“, kaže Đorđe i ističe koliko je imao sreće – jedna kasetna bomba bila je zabodena na 10 cm od njegove lijeve noge.
„Od tog trenutka ja živim fraj. Bilo da je sunce, bilo da je kiša, meni je sunčan dan. Ja sam mogao da poginem. Svako jutro kad se probudim, odem da se umijem, sredim, udarim se po obrazima i kažem – Živ si! Ja već 25 godina živim fraj“.
