Zaređali su se intervjui, izjave i analize za njegove i regionalne medije. Intervjue je da mnogim njemu bliskim medijskim kućama, veliki intervju dao je za jednu televiziju koja ga je „rasparčala“ u tri dijela, išao je i do regionalnih glasila, faktički ne silazeći sa ekrana i naslovnica. Ponovo je aktiviran stari, izlizani narativ o „velikosrpskim pretenzijama“, „produženim rukama Beograda unutar Vlade“, i odbrani „tekovina 21. maja“ od navodnih unutrašnjih i spoljnih neprijatelja.
Međutim, pitanje koje javnost s pravom postavlja glasi: Zašto baš sad i šta se krije iza ove iznenadne političke i medijske ofanzive?
Najava povratka na scenu?
Dok dio javnosti spekuliše da Đukanović kroz ove nastupe opipava puls naroda i najavljuje povratak na političku scenu, realnost unutar samog DPS-a i trenutni politički kontekst govore nešto sasvim drugo. Đukanović je svjestan da je njegova partija u dubokom procesu osipanja i da mlađe rukovodstvo nema ni autoritet ni snagu da podigne biračko tijelo.
Njegovo pojavljivanje nije nikakav pobjednički povratak vizionara, već pokušaj homogenizacije preostalog, radikalizovanog jezgra predstojećih političkih procesa. Đukanović pokušava da se nametne kao jedini preostali „zaštitnik“ nezavisnosti, dok istovremeno šalje poruku zapadnim centrima moći da je on i dalje jedina brana. Ipak, ta karta je, sudeći po izjavama brojnih političara i analitičara, odavno pročitana i u Briselu i u Vašingtonu.
Uprkos agresivnoj medijskoj kampanji, efekat Đukanovićevog povratka je minimalan. Crna Gora iz 2026. godine više nije ona Crna Gora kojom se moglo vladati strahom i podjelama iz 2006. ili 2020. godine.
