Niz projekata planirano je od Hrvatske preko Bosne i Hercegovine, te Sjeverne Makedonije, Albanije, Crne Gore do Kosova i Srbije. Uključuju nove gasovode, LNG terminale i gasne elektrane, a praćeni su političkom i finansijskom podrškom administracije u Vašingtonu i Briselu.
Neki projekti već su u fazi izgradnje ili ugovaranja, drugi su u fazi planiranja, dok se cijeli regionalni energetski sastav postupno preusmjerava prema prirodnom gasu iz SAD-a, Azerbajdžana i Mediterana.
Džonatan Stern, profesor na Oksfordskom institutu za energetske studije ukazuje da je jugoistočna Evropa već razvila alternativne pravce.
„Postoje LNG terminali u Grčkoj i Hrvatskoj, te Južni gasni koridor iz Azerbajdžana, uz rumunsko gasno polje Neptun Deep u Crnom moru čija eksploatacija bi trebala početi iduće godine, a rezerve se procjenjuju na 100 milijardi kubnih metara“, kazao je Stern za Radio Slobodna Evropa.
Bosna i Hercegovina bila je prethodnih mjeseci u fokusu zbog projekta Južne gasne interkonekcije s Hrvatskom, koji bi entitetu Federacija BiH omogućio pristup LNG terminalu na Krku i alternativnim dobavljačima gasa.
Istodobno, vlasti drugog entiteta, Republike Srpske, nastavljaju razvijati zasebne gasne veze sa Srbijom, uključujući projekat Istočne interkonekcije od Bijeljine prema Banjoj Luci.
BiH gotovo pet decenija u potpunosti zavisi o gasu iz Rusije koji stiže Turskim tokom i uglavnom koristi za grijanje u Sarajevu, pa je u poređenju sa Srbijom zanemariv potrošač.
Sporazum između BiH i Hrvatske o povezivanju gasovoda od Dalmacije prema središnjoj Bosni, s ograncima prema Hercegovini i sjeverozapadu zemlje, potpisan je uz sudjelovanje američkog ministra energetike Chrisa Vrajta u aprilu u Dubrovniku.
Svemu je prethodila višemjesečna podrška službenog Vašingtona projektu koji su nazvali „strateškim za energetsku sigurnost regije“.
Hrvatski dio projekta vodi državni Plinacro, dok je u BiH kao nositelj određena privatna američka kompanija AAFS Infrastructure and Energy, čiji direktori su dio uskog kruga predsjednika SAD-a Donalda Trampa.
Projekt je izazvao kritike Evropske komisije i Energetske zajednice, čiji je BiH član, zbog posebnog (lex specialis) zakona u Federaciji BiH u koji je unesena američka privatna firma, kao i pitanja usklađenosti s pravilima EU.
„Projekt se mora provesti u okviru koji je u potpunosti usklađen s pravnom tekovinom Energetske zajednice i načelima energetske politike EU“, kazala je za RSE Hana Kleson, glasnogovornica Evropske energetske zajednice (EnC) čiji članovi su zemlje EU, BiH i šire regije.
BiH godišnje troši do 250 milijuna kubika gasa, dok bi novim gasovodom trebalo teći oko 1,5 milijardi kubika, pa se razmatra i izgradnja gasnih elektrana koje bi mogle opskrbiti strujom oko 400.000 domaćinstava.
Trenutno 80 posto struje se proizvodi u termoelektranama na ugljen, od kojih su neke izgrađene prije više od 50 godina.
Planirani gasovod bi se povezao s postojećim koji dolazi iz Srbije.
Međutim, profesor Džonatan Stern, s Oksfordskog instituta za energetske studije, smatra da gasovod „jeste važan za BiH, ali ne i za širu regiju“. Međutim, on sumnja u isplativost ulaganja oko milijardu eura, kolika je procijenjena vrijednost novog gasovoda.
„Hrvatska nema dostupan LNG kapacitet za tranzit gasa preko BiH. A i kamo bi išao? Srbija ga sad može nabaviti preko Bugarske“, kazao je Stern za RSE.
Srbija širi gasnu infrastrukturu nastojeći zadržati ulogu regionalnog energetskog čvorišta, dok paralelno otvara prostor za američki LNG i nove zapadne investicije u energetskom sektoru.
Ministrica energetike Srbije Dubravka Đedović Handanović potpisala je zajedničku izjavu sa SAD-om i više država istočne i centralne Evrope na samitu u Vašingtonu, u februaru ove godine.
Direktor Srbijagasa Dušan Bajatović nakon toga je izjavio da će Srbija „morati kupovati američki gas“, iako količine i formalni ugovori nisu definisani.
Strateški sporazum sa SAD-om o energetici iz 2024. predviđa diversifikaciju izvora, ali formalnog ugovora o kupovini američkog LNG-a zasad nema.
Američki gas mogao bi stizati preko hrvatskog terminala na Krku ili grčkog Aleksandrupolisa zahvaljujući novim interkonekcijama prema Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji.
Srbija upravlja mrežom od oko 2.500 kilometara gasovoda i planira nove, uključujući i prema Sjevernoj Makedoniji, te proširuje skladište Banatski dvor.
Trenutno više od 80 posto gasa dobija iz Rusije preko Turskog toka. Uprkos najavama diversifikacije, ključni gasni energetski objekti u Srbiji, uključujući modernu elektranu-toplanu TE-TO Pančevo, i dalje su povezani s ruskim Gazpromom i Naftnom industrijom Srbije.
Crna Gora, iako bez gasne mreže, postaje dio američkog LNG okvira kroz planove za terminal u luci Bar i buduće gasne elektrane.
Crna Gora je, takođe, sudjelovala na američkom Transatlantskom gasnom sigurnosnom samitu u Vašingtonu u februaru ove godine, gdje je potpisala zajedničku izjavu kojom je više zemalja centralne i južne Europe najavilo saradnju sa SAD-om u energetici.
Iako su američke kompanije Enerflex i Wethington Energy Innovation još 2023. potpisale memorandum s Vladom Crne Gore o pripremi projekta, nije dogovorena snabdijevanje LNG-om, definisane količine ili potpisani drugi ugovori.
Podgorica je posljednjih godina podržavala projekat Jonsko-jadranskog gasovoda (IAP), koji bi povezao Transjadranski gasovod (TAP) u Albaniji s Hrvatskom, no on je još u idejnoj fazi.
Razmatra se niz gasnih elektrana snage od 50 do 400 megavata u Baru, Podgorici i Pljevljima, uključujući hibridne modele i prenamjene postojećih postrojenja.
„Sve razmatrane opcije su tehnički izvedive i ekonomski isplative“, prema studijama koje su za Elektroprivreda Crne Gore, a izradile japanska JERA i švajcarski SS&A Power Consultancy.
Zavisno o kapacitetu postrojenja i izvoru opskrbe gasom, ulaganja se procjenjuju u rasponu od 233 do 362 milijuna eura.
Kosovo nema gasnu infrastrukturu i u potpunosti se oslanja na termoelektrane na ugalj.
Projekat gasne interkonekcije sa Sjevernom Makedonijom bio je uključen u investicioni plan EU za Zapadni Balkan, ali je zaustavljen zbog, kako su naveli iz vlade, visokih troškova i strateškog fokusa na obnovljive izvore.
Gasovod bi Kosovu omogućio pristup gasu iz grčkih LNG terminala na Egejskom moru, a ideja je bila i izgraditi gasovod prema Albaniji.
„Ako i kada se tržišne okolnosti promijene i poslovno okruženje postane privlačnije, Ministarstvo energetike [SAD-a] bit će spremno pomoći u povezivanju američkih kompanija s partnerima na Kosovu“, kazao je za RSE Džošua Volc, specijalni izaslanik američkog Ministarstva energetike.
Kosovo je odbilo uložiti oko 200 miliona dolara američkog novca u gasnu infrastrukturu kroz program Millennium Challenge Corporation (MCC) i preusmjerilo je sredstva u baterijske sisteme za pohranu.
Skoplje trenutno gradi novu gasnu infrastrukturu uz potporu Vašingtona i Brisela, nastojeći prekinuti decenijama dugu zavisnost o ruskom gasu i pozicionirati se kao novo regionalno energetsko čvorište.
Sjeverna Makedonija je članica NATO-a i kandidatkinja za članstvo u EU, pa je diversifikacija snabdijevanja postala i geopolitičko pitanje.
Ključna kogeneracijska elektrana TE-TO Skoplje, koja snabdijeva glavni grad toplotnom energijom i proizvodi struju, zavisi o ruskom gasu i pod kontrolom je ruske grupacije Sintez.
Skoplje je američkim dobavljačima potpisalo memorandum o kupnji američkog LNG-a, ali detalji nisu javno objavljeni.
Gasovod Gevgelija-Negotino je u izgradnji i povezat će ovu zemlju s grčkim LNG terminalima, s početnim kapacitetom od 1,5 milijardi kubika godišnje.
EU institucije finansiraju projekt kombinacijom kredita i bespovratnih sredstava, dok se paralelno planira interkonekcija sa Srbijom, čiji bi radovi trebali početi 2027. godine.
„Sjeverna Makedonija planira izgradnju 67 novih energetskih objekata ukupne instalirane snage 4.416 megavata, uključujući jedno kogeneracijsko postrojenje u blizini Negotina“, kazali su iz Ministarstva energetike, rudarstva i mineralnih sirovina Sjeverne Makedonije za RSE.
Albanija je u aprilu 2026. potpisala strateški sporazum vrijedan šest milijardi dolara s američkom kompanijom Venture Global i grčkom kompanijom Aktor LNG USA koja kupuje LNG iz SAD-a za dugoročnu isporuku ukapljenog gasa od 2030. godine.
Plan uključuje razvoj energetskog centra u Valoni s LNG terminalom i gasnom elektranom snage oko 380 megavata, uz povezivanje na postojeći Transjadranski gasovod (TAP) koji od 2020. godine vodi gas iz Azerbajdžana do Italije.
Projekt podržava američka administracija, koja Albaniju vidi kao potencijalnu ulaznu tačku za distribuciju američkog gasa prema Kosovu, Sjevernoj Makedoniji i drugim dijelovima Zapadnog Balkana.
Albanija nema funkcionalnu unutrašnju gasnu mrežu, a postojeća infrastruktura iz socijalističkog razdoblja uglavnom je neupotrebljiva.
Za Albaniju, koja gotovo svu električnu energiju proizvodi iz hidroelektrana, izgradnja nove gasne elektrane bila bi sigurnosna rezerva u razdobljima suše i rastuće potrošnje.
„Rješenje za gasifikaciju Albanije je izgradnja Jonsko-jadranskog gasovoda (IAP) i povezivanje s LNG terminalom u Hrvatskoj, spajanje na Transjadranski gasovod (TAP) kojim stiže gas iz kaspijske regije te izgradnja LNG terminala i skladišta gasa u Dumrei“, kaže Stavri Dhima, s Europskog univerziteta u Tirani koji je 20 godina radio u Institutu za istraživanje nafte i gasa u Fieru.
LNG terminal u luci Vlore mogao bi biti gasno čvorište za snabdijevanje Albanije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Kosova, a preko IAP-a i TAP-a gas bi mogao ići i za BiH i Italiju.
„Sama infrastruktura ne garantuje energetsku sigurnost“, rekla je za RSE Sophie Korbo iz Centra za globalnu energetsku politiku u Parizu govoreći o planovima izgradnje novih LNG terminala, gasovoda i gasnih termoelektrana.
Korbo je naglasila da zemlje koje žele smanjiti zavisnost o ruskom gasu moraju najprije osigurati i pouzdane dugoročne ugovore o snabdijevanju kod više drugih dobavljača.
