Za prosječnu neto zaradu iz decembra 2019. godine od 520 eura moglo se kupiti 1.040 vekni osnovne vrste bijelog hljeba, koje su tada koštale 50 centi. Sada u martu 2024. godine iako je prosječna zarada porasla za 58 odsto na 825 eura, može se kuputi manje – 1.031 vekna osnovne vrste bijelog hljeba koja sada košta 80 centi.
Za ove četiri godine, od početka 2020. do marta 2024. godine, zbirna inflacija, prema podacima Monstata, iznosila je 31 odsto dok je, za isti period, rast cijena hrane bio 45,7 odsto. To bi značilo da je realna vrijednost zarade, na osnovu opšte stope inflacije, povećana za 27 odsto, a ako bi se koristio rast cijena hrane, realni rast zarada i standarda prosječnog građanina bio bi oko 13 odsto.
Zamjenica generalnog sekretara Unije slobodnih sindikata Ivana Mihajlović , kazala je za “Vijesti” da iznos prosječne zarade raste, ali da je inflacija onemogućila značajni rast životnog standarda. Ona navodi i da 60 hiljada zaposlenih prima minimalnu penziju od 450 eura, kao i da još toliko živi sa primanjima od tog iznosa do prosječne zarade, a da potrošačka korpa, koju od prošle godine obračunava USS, iznosi 1.900 eura potrebnih za normalan život četvoročlane porodice.
“Od 2020. godine do danas svjedoci smo implementacije dugoočekivanih javnih politika koje su usmjerene na unapređenje socio-ekonomskog položaja zaposlenih i građana/ki Crne Gore. Ovdje prije svega mislimo na implementaciju projekata ‘Evropa sad’ kojim je minimalna zarada povećana na 450 eura, zatim na unapređenje socijalne politike koja predviđa besplatne udžbenike, dječje dodatke, naknadu za žene sa troje i više djece. Tu je svakako najsvježija socijalna mjera koja se odnosi na povećanje najniže penzije. Kroz zaključivanje granskih kolektivnih ugovora u javnom sektoru, ali i kroz jednostrane izmjene Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, povećane su zarade zaposlenih u javnom sektoru. Ovi trendovi ne smiju biti zaustavljeni, niti dovedeni u pitanje zbog nestabilne političke situacije i previranja na javnoj sceni koja nerijetko dovode do zanemarivanja onih životnih, egzistencijalnih pitanja”, kazala je Mihajlović.
Za nju je nesporno da je najveći dio povećanja zarada i drugih primanja gotovo anuliran inflacijom sa kojom se svakodnevno suočavaju građani, a koja je u jednom trenutku bila dvocifrena i na rekordnim nivoima.
“Važno je pomenuti da zaposleni u privatnom sektoru nijesu bilježili trend rasta zarada na način kako je to u prethodnom periodu bilježio javni sektor, te da su bile bez odgovora inicijative USS-a da se pristupi pregovorima o visini obračunske vrijednosti koeficijenta kako bi se ista usaglasila sa kretanjima troškova života, odnosno inflacijom. Sindikalna potrošačka korpa za prvi kvartal 2024. godine bilježi rast od 3% (50 eura) u odnosu na četvrti kvartal 2023. godine, te govori u prilog tome da jednoj četvoročlanoj porodici za zadovoljenje osnovnih životnih potreba nijesu dovoljne ni dvije prosječne zarade u Crnoj Gori budući da sindikalna potrošaka korpa iznosi 1.900 eura. Ovdje je važno naglasiti da u Crnoj Gori imamo nešto više od 60.000 zaposlenih koji primaju minimalnu zaradu, a gotovo isto toliko zaposlenih koji primaju zaradu u iznosu između minimalne i prosječne zarade u Crnoj Gori”, kazala je Mihajlović.
On navodi da se ne smije zanemariti činjenica da stopa rizika od siromaštva iznosi 22,6 odsto, da je nejednakost veoma izražena, te da je 20 odsto stanovništva sa najvećim dohotkom prihodovalo u prosjeku 6 puta više nego 20 odsto stanovništva sa najnižim dohotkom.
“Jaz između ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih i dalje je izrazito dubok u Crnoj Gori, pri čemu bi trebalo imati u vidu da je za određene kategorije stanovništva koje su izložene riziku od siromaštva isto multidimenzionalno kada su u pitanju pristup zadovoljenju osnovnih životnih potreba, pristup obrazovanju, zdravstvenim uslugama, rješavanju stambenog pitanja…”, navela je Mihajlović.
Na pitanje da li je u posljednje četiri godine došlo do poboljšanja obima prava zaposlenih i razvoja socijalnog dijaloga, Mihajlović kaže da jeste zahvaljujući tome što je 7. januara 2020. godine stupio na snagu novi Zakon o radu, a samim krajem 2022. godine i novi Opšti kolektivni ugovor, kao dva najvažnija akta za svijet rada.
“Donošenjem ovih propisa značajno je unaprijeđen dotadašnji obim prava zaposlenih iz rada i po osnovu rada, te izvršeno dodatno usaglašavanje Zakona o radu sa standardima Evropske unije. Posebno valja istaći činjenicu da je kroz Opšti kolektivni ugovor, upornošću sindikata, izboreno pravo zaposlenih na uvećanje zarade za rad nedjeljom u iznosu od 80%, te da je predviđeno da se sva uvećanja zarade (noćni rad, prekovremeni rad, rad u dane državnih i vjerskih praznika), izuzev minulog staža, od januara 2023. godine obračunavaju na iznos minimalne zarade, u odnosno na dotadašnje pravilo da sva ova uvećanja ulaze u minimalnu zaradu. Za istaći je da je put do usaglašavanja ova dva akta na nivou socijalnih partnera bio veoma složen, dug i mukotrpan, te da je bilo potrebno da USS dva puta podnosi inicijativu poslaničkim klubovima u Crnoj Gori da izmjenama i dopunama Zakona o radu produže važenje Opšteg kolektivnog ugovora”, kazala je Mihajlović.
Ona navodi da adekvatan i konstruktivan Socijani dijalog na svim nivoima ostaje najveći izazov sa kojim se suočavaju.
“Zanemarljiv je broj kolektivnih ugovora zaključenih na nivou poslodavca ali i na granskom nivou u privatnom sektoru.
Tako zaposleni u trgovini, medijima i bankarskom sektoru, pored ostalih, do danas nemaju niti granske kolektivne ugovore, a svega na nivou nekoliko poslodavaca u ovim sektorima postoje zaključeni kolektivni ugovori. Ovakvom stanju doprinosi i još uvijek sveprisutna antisindikalna diskriminacija. Socijalni dijalog na nacionalnom nivou, uključujući zasjedanje Socijalnog savjeta, nije na očekivanom i potrebnom nivou. Brojne su inicijative USS upućene parlamentu i Vladi Crne Gore koje ne samo da nijesu stavljene na dnevni red već nijesu dobile ni očekivani odgovor, odnosno stav onih kojima su upućene, a sve do jedne vezane su za unapređenje položaja zaposlenih i građana/ki Crne Gore”, navela je Mihajlović.
“Vijesti” su komentar o radničkim pravima i standardu zatražile i od Saveza sindikata, ali je komentar izostao.
U Podgorici će Međunarodni praznik rada biti obilježen manifestacijom koju organizuje USS u Podgorici na Trgu nezavisnosti od 10 časova.
Na taj način USS će započeti sa kampanjama na realizaciji svojih kongresnih dokumenata – Rezolucije o nužnosti reforme stambene politike i Rezolucije o zaštiti privrednih subjekata od nacionalnog interesa.
Građanima će biti dijeljen materijal o aktivnostima USS i detaljima ovih programa, a 500 prvih posjetilaca, kako su najavili iz ove sindikalne centrale, dobiće i prigodne poklone. Ovaj dan biće obilježen pod sloganom “Dan otpora, ne odmora”.
Skromnim manifestacijama Prvi maj će biti obilježen i u susjednim državama.
U Beogradu će na ovaj dan biti održano protestno okupljanje u organizaciji Ujedinjenih granskih sindikata “Nezavisnost” čiji pripadnici će se okupiti u Beogradu na platoa kod spomenika Dimitriju Tucoviću na Trgu Slavija sa početkom u 12 časova.
“Mi ćemo obilježiti Praznik rada predstavljajući našu platformu “Za demokratski i radnički restart”, kako bismo na taj način javnosti prezentovali naše poruke poput inicijative za uspostavljanje sudova rada, predloga za uvođenje progresivnog oporezivanja, bezbjednosti i zdravlja na radu”, kazala je za “Danas” predsjednica UGS “Nezavisnost” Čedanka Andrić .
Danas će u Sarajevu biti organizovano mirno okupljanje povodom Međunarodnog praznika rada. Organizator je Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, a okupljanje za prvomajski protestni marš je u 10:30 sati ispred zgrade Parlamentarne skupštine BiH.
U Zagrebu će 1. maj biti obilježen skupom u u parku Maksimir od 9. časova, gdje će građanima biti podijeljeno 40 hiljada porcija pasulja i 20 hiljada porcija pita. Muzički dio programa će predvoditi Gibonni.
Na pitanje šta je trenutno najveći problem zaposlenih i kako vidite njihovo rješavanje, Mihajlović navodi da se jedan od najvećih problema na tržištu rada ogleda u nepoštovanju ustavne odredbe da zaposleni imaju pravo na ograničeno radno vrijeme.
“Iako je ova ustavna norma razrađena Zakonom o radu u pogledu dužine trajanja radnog vremena, odmora u toku rada, dnevnog, sedmičnog i godišnjeg odmora, ono što praksa govori zabrinjava budući da je prekovremeni rad u Crnoj Gori pravilo, a ne izuzetak čime se u potpunosti ne samo urušava ustavna garancija već i utiče na postizanje jednog od najvažnijih principa kakav je postizanje ravnoteže između poslovnih i privatnih obaveza. Sa druge strane, već pomenuti izostanak socijalnog dijaloga, posebno na bipartitnom nivou ostaje kao jedan od prepoznatih problema na tržištu rada”, smatra Mihajlović.
USSCG je zagovarala, a u narednom periodu će, kako je kazala Mihajlović, posebnu pažnju usmjeriti na realizaciju odnosno implementaciju inicijativa, ali i kongresnih rezolucija koje se odnose na:
– Izmjenu Zakona o Fondu rada kojima bi se omogućilo svim zaposlenima koji ne mogu ostvariti pravo na penziju jer je njihov poslodavac prestao da postoji, a nije izmirio doprinose za penzijsko osiguranje, da nedostajuće doprinose za ispunjenje uslova za penziju ostvare preko Fonda rada kao garantne institucije,
– Formiranje Zavoda za medicinu rada ili druge referentne ustanove koja će, pored ostalog, utvrđivati i verifikovati profesionalna oboljenja budući da takva ustanova u Crnoj Gori ne postoji, te zaposleni decenijama unazad ne mogu ostvariti pravo po osnovu profesionalnih oboljenja;
– Reformu stambene politike koja bi se ogledala u izgradnji stanova u državnom vlasništvu koje bi država, po povoljnijim uslovima, rentirala nisko i srednje dohodovnom stanovništvu koje nije u mogućnosti da po tržišnim uslovima ostvari pravo na kupovinu stana. Ovi stanovi bi trajno ostajali u vlasništvu države, a zaposleni bi mogli da ih rentiraju u skladu sa unaprijed utvrđenim kriterijumima sve dok traju razlozi potrebe za rentiranjem;
– Očuvanje privrednih subjekata koja su od nacionalnog interesa u većinskom vlasništvu države, odnosno obavezivanje donosioca odluka da u ovim privrednim društvima država sačuva tzv zlatnu akciju, te uvođenja sistema odgovornosti u upravljanju ovim preduzećima u cilju unapređenja njihovog rada i održivosti;
– Povećanje obračunske vrijednosti koeficijenta u privredi, odnosno u privatnom sektoru.
