Upozoravala je slavna crnogorska arhitektica Svetlana Kana Radević, da ima mnogo ljudi koji se prvi put sreću s gradom i teško da se uklapaju u njega.
– Međutim, ni u gradu se mnogo ne čini da se oni prihvate i uklope. Gradska struktura mora da pulsira. Ona nas čini raspoloženim ili neraspoloženim. Ne treba projektovati gradove u koje radost ne može da se useli! – govorila je Kana.
A radost se od davnina uselila u podgoričku Staru Varoš…
Birziminijum, Ribnica, Podgorica, Titograd, Podgorica… I niko ne zna kako će to dalje teći.
Gradovi se rađaju, rastu i umiru, kao i ljudi. Ali, kako reče istaknuti crnogorski književnik Čedo Vuković , ima gradova koji ne mru. Oni nalaze u sebi snage da nadžive ratove i zemljotrese, požare i razorne udare vremena, kadri da se obnavljaju.
Tako i ovaj grad, na Ribnici i Morači, kroz koji se prožima prostor i vrijeme; izrastao i na platnu genijalnog Petra Lubarde , od rimskih dvokolica, do savremenih zdanja.
Pisali su o Podgorici Evlija Čelebija, Simo Matavulj, Pavle Rovinski, Gavro Vuković, Đurđe Bošković, Pavle Mijović, Andrija Lainović, Ilija Zlatičanin …
Po Iliji Zlatičaninu , grad je podigao Hadži-Paša, koji je divanio s knezom Markušom iz Momišića.
U knjizi “Saga o Podgorici”, Svetozar Piletić podsjeća na narodno predanje kako je Markuš rekao Hadži-Paši da uzme jednog kokota, pa da ga pusti da leti i gdje kokot otpočine tu da gradi grad. Paša ga je poslušao i kokot počine na ušću Ribnice u Moraču i tu se grad podiže…
Zlatičanin napominje da “se mjesto što se pruža od Ribnice sa istočne strane Podgorice zove Drpi. Ovo mu se ime gubi kad dođe na Đečevića mahalu. Prije no dođeš do Đečevića kuće, srijeta te jedna usamljena turska kuća Hadži-Useinovića , kojoj su vrata od obora na brijegu Drpima, a kuća pod brijegom”.
Rastao je Grad. Gimnazija zvanično otpočela rad prije gotovo stodvadesetpet godina, 29. septembra 1907.
U knjizi “Lijeva obala” Milan A. Raičević bilježi da su prvi maturanti bili Rade Ćetković, Dušan Vlahović, Mašan Bulatović, Mileta Maslovarić, Novak Bošković, Radosav Dragović, Vido Jablan, Milo Popović, Božo Vukmirović, Miljan Vujisić, Svetozar Vojvodić, Mihailo Radović, Šćepan Arsović, Novak Vuletić, Vladimir Mikić, Milisav Vučinić, Milosav Vasović, Ljubomir Mijović, Simo Perović, Stevan Gošović, Petar Martinović, Đorđe Brajović i Aleksa Vugdelić.
O Gimnaziji je zanosno besjedio i njen profesor Čedomir Pejović Pejkan (sjećate li se Pejkana, uvijek s leptir mašnom).
Kao gimnazijalci skupljali smo se i u brijačnici Starovarošanina Branka Mirkovića , divnog čovjeka, koji je volio fudbal, drugujući i s Budžom Vukotićem , nekadašnjim fudbalerom “Budućnosti”, mladim repezentativcem Jugoslavije.
– Ono što ovaj grad čini lijepim, svakako je i njegova otvorenost i srdačnost prema ljudima – kazivao je moj drugar, novinar i pjesnik Ratko Vujošević.
Često bismo strknuli u Kuče, u Ratkovo rodno Oravo, gdje su nas njegovi roditelji, Radosav i Femija s radošću dočekivali.
Svratili bi, katkad, u krčmu kod stare Berdanke , preko puta Osmanagića džamije, gdje su se, uz čašicu rakije, skupljali boemi starovaroški.
A Ratko Vujošević, pjesnik bogate leksike, govorio svoju kultnu “Orevuar Montenegro”. (Monte n egro, tragičejska goro, zvijezdo u crnoj noći udahnuta… Montenegro, lučo, istorijo…)
…Bijele pantalone, bijela košulja. Bijele slike… Cvetko Lainović.
– Za Cvetka se može reći da su mu i vrane bijele. Ne plovi niz struju mišljenja, jer ne podnosi duh stereotipa i sljepilo opšteg mjesta – kazivao je Prof. dr Ratko Božović , vrsni sociolog kulture.
U ruci mi knjiga “Boje noći”, s posvetom: “Slobodanu Vukoviću, u znak prijateljstva – njegov profesor Cvetko. April 1989.”
S jeseni, 1957. u titogradskoj Gimnaziji “Slobodan Škerović” predavao mi je crtanje, tada dvadesettrigodišnji Cvetko, slikar, pisac, aforističar, rođen u Podgorici 6. aprila 1931. (0vo pišem u aprilu. Obratite pažnju: Cvetko je rođen u aprilu, poklanjao mi knjige u aprilu, umro u aprilu…).
Volio je rodnu Podgoricu pa je žustro reagovao na urušavanje Stare varoši, kazivao je Cvetkov drug još od sedme godine, novinarski bard Husein Ceno Tuzović . Sjećao se Ceno da je Cvetko bio u svemu ispred svih; najbolji đak podgoričke Gimnazije.
Za Cvetka je slikarstvo “božanstvena stvar”. Govorio je da je dobra slika sama sebi autor. Ona se, veli Cvetko, sama naslika. Sama uokviri. Sama okači na zid…
Odmalena je bio sklon crtanju likova. Drugovi su ga tada tjerali da ih crta, a on se, kako mi je govorio, samo trudio da ih “pogodi”.
– Mada me neki svrstavaju u ekspresioniste, ja bih sebe prije nazvao portretistom, jer su i moje psihološke ekspresionističke slike (serije “Pijanice”, “Madone”) u stvari, portreti, koje sam radio sjećajući se nekih određenih likova – pričao mi je Staropodgoričanin Cvetko.
I na njegovoj sljedećoj knjizi, “Ostatak misli”, posveta: “Slobodanu, mome dragom učeniku – Cvetko. April 2002.”
Inspirisala je Stara varoš slikare, Velibora Bucka Radonjića, Zuvdiju Hodžića, Dragoljuba Bata Brajovića , koji je često slikao mline ribničke.
S proljeća, kasnog, 1979. godine, Filip Janković i Ljubo Brajović napravili su seriju slika Stare varoši, slikajući isti motiv, ali svako na svoj način, iz svog ugla; nalik nekom likovnom tandemstvu ne baš uobičajenom u nas.
Rađala je Stara Varoš ljude plemenite, duhovite, veseljake, ali i vrhunske fudbalere. Bilo je to vrijeme kada je “Budućnost” stolovala pri vrhu jugoslovenskog fudbala, uz veliku četvorku, “Partizan”, “Hajduk”, “Crvenu zvezdu”, “Dinamo”.
Igrajući fudbal po starovaroškim mahalama, kalili se Briječani, Tećijani, Dračani, Satkulani, pa listom odlazili u “Budućnost”.
Zborilo se: “Od ćoška Bijelića do Roga Ćerića”. A na Brijegu Morače, ko će drugi do Ćerići, Ćaka , brzinac ubojita udarca; Gano , virtuoz s loptom, po završetku igračke karijere uspješan trener.
A tek braća Miročević , Janko i Tonko. Jedan od najboljih crnogorskih fudbalera svih vremena i nevremena, Tonko Miročević, igrao je jednako dobro i po žegi i po kiši, završivši veoma uspješnu karijeru u engleskom “Šefildu”, najstarijem fudbalskom klubu na svijetu… Pa, Mišo Folić … Čitavo “zvjezdano jato” starovaroških majstora fudbala.
Imala je “Budućnost” fudbalere intelektualace; Vučina Vasović je završio Pravni fakultet, doktorirao i postao univerztetski profesor. Britki centarhalf, inž. Miško Popović , bio je iprofesor nacrtne geometrije u Srednjoj tehničkoj školi, a Lazo Radović , diplomirani pravnik , po završetku sjajne fudbalske karijere, uspješan predstavnik “Filipsa”.
– Vučina i Lazo mogli su na utakmici, s loptom, igrajući glavama, da stignu od gola do gola! – pričao mi je Briječanin Ratko Rogošić .
Vrhunski fudbaleri bili su starovaroške zanatlije, tapetar Kaplan Mustagrudić i krojač Peko Methadžović.
Uvijek se sjetim istinite anegdote iz tih vremena: pred utakmicu sa zagrebačkim “Dinamom”, tadašnji trener “Budućnosti” Vojin Božović Škoba , izuzetno zaslužan za mnoge uspjehe kluba, dugo priča igračima o visokim kvalitetima “Dinama”.
– A ljetu li oni, Vojine?! – prekide ga Peko Methadžović.
– Ne lete, Peko!
– E, pa, i mi možemo trčati ‘ka i oni!
“Budućnost” je tada pobijedila “Dinamo”.
I Starovarošanin Vojo Gardašević bio je sjajan fudbaler. “Budućnost” je svojim istaknutim fudbaleima omogućavala da po završetku igračke karijere budu treneri u klubu. Vojo Gardašević, nažalost, nije dobio takvu šansu.
Ostvario je, međutim, uspješnu trenersku karijeru u inostranstvu. Bio je i selektor fudbalske reprezentacije Iraka…
Pjesmama, “Sejdefu majka budila”, “Šetajući pokraj Ljubovića”, “Oj vesela veselice”, “Milica, jedna u majke”… Staru varoš ozlatila legendarna Ksenija Cicvarić.
Pri spomenu Ksenije, sjetih se; sredinom sedamdesetih, crnogorsko veče u beogradskom restoranu “Skadarlija”. Raspilavili se Crnogorci i Crnogorke. Pjeva Ksenija Cicvarić. Sjedio sam s kolegama i kao što to obično biva kad se sastane novinarska bratija, zapričali se, ponapili, ne primijetivši da je Ksenija otpjevala pjesmu “Milica, jedna u majke”.
U neki vakat odoh do Ksenije i zamolih je da zapjeva “Milicu”.
– Pjevala sam je, pjevala, sine! – reče Ksenija, nježno me gladeći po licu.
Čini mi se da i sada osjećam topli dlan njen.
Prođoh onomad starovaroškim Trgom Vojvode Bećir-bega Osmanagića , pokraj Sat-kule, gdje su rođeni moji nekadašnji sagovornici, vajar Risto Stijović , filmaš Nikola Popović, slikar Vojo Stanić .
Do Vojove rodne kuće prolazilo se kroz Volat. A na tavanu Ristove, nalazilo se puno alata i starog oružja. Njegovi preci bavili su se puškarstvom; izrađivali crnogorska odijela. Sve je Risto posmatrao i to je, kako mi je pričao, izazivalo u njemu osjećaj za lijepo.
– Danas kada sam ostario, ja se prosto raznježim kada vidim šare na guslama, na preslici, kada vidim vezove, to me uzbudi – kazao mi je Risto Stijović. Iz starovaroške uliciče, otišao je u veliki Pariz koji ga je kao umjetnika prihvatio…
Sin znamenitog podgoričkog horovođe Alekse Ivanovića , praškog đaka , Cvjetko Ivanović , kompozitor i dirigent, utemeljio Simfonijski orkestar Radio-Televizije Titograd.
Dugo se, može biti i zlonamjerno, smatralo da Crnogorci nemaju dovoiljno predispozicija za muzičku umjetnost!
Ali nije tako.
– Još početkom XIX vijeka bilo je u Podgorici i Crnoj Gori i muzike i muzičara. Nekoliko mojih kolega i ja tragamo za muzičkim starinama. U tom poslu nalazim posebno zadovoljstvo, naročito što i time dokazujemo mnogIma da su njihove predstave o toj vrsti djelatnosti u Crnoj Gori čista predrasuda koja graniči s onom vrstom neobaviještenosti iz koje niču određeni antagonizmi – pričao mi je Cvjetko.
Vizionarski se zalagao za formiranje muzičke akademije u Crnoj Gori, iz koje bi, veli, jednoga dana mogla da nikne Opera bez koje se ne može govoriti o punoći muzičkog disanja i postojanja…
A uz Volat, pekara Tuzovića; u njoj Arifa , sestra mog prijatelja, novinara, profesora istorije, zaljubljenika u fudbal, dobrog čovjeka, Huseina Cena Tuzovića.
Radili smo nekoliko godina zajedno.
– Slobodan Vuković i ja nikad nijesmo imali grke! – govorio je Ceno.
Odlaskom Cenovim kao da je otišao i duh stare Podgorice.
