Studiju potpisuju istraživači sa Medicinskog fakulteta Univerziteta Crne Gore i Kliničkog centra Crne Gore — Mitar Saveljić, dr Milovan Roganović i dr Emir Muzurović — u saradnji sa kolegama iz zdravstvenih i akademskih institucija iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Istraživanje je sprovedeno u Crnoj Gori, u Institutu za onkologiju i radioterapiju Kliničkog centra Crne Gore, gdje su praćene pacijentkinje sa metastatskim karcinomom dojke, i u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti „Dr Jovan Bulajić“, gdje su praćene pacijentkinje sa metastatskim karcinomom pluća.
Autori ukazuju da je značaj ovog istraživanja posebno izražen u crnogorskom kontekstu, jer je liječenje onkoloških pacijenata u Crnoj Gori centralizovano, dok je psihološka podrška ograničena. U radu se navodi i da ovakvo istraživanje do sada nije sprovedeno u Crnoj Gori.
Studija je obuhvatila 121 pacijentkinju — 66 sa metastatskim karcinomom dojke i 55 sa metastatskim karcinomom pluća. Psihološki simptomi procjenjivani su na početku liječenja i nakon tri mjeseca, odnosno nakon tri ciklusa hemoterapije, korišćenjem standardizovanih skala za depresiju, anksioznost i stres, kao i za osjetljivost na anksioznost.
Na početku mjerenja nijesu uočene statistički značajne razlike između dvije grupe u nivou depresije, anksioznosti i stresa. Međutim, nakon tri mjeseca pojavili su se različiti obrasci psihološkog prilagođavanja. Kod pacijentkinja sa metastatskim karcinomom dojke zabilježen je porast anksioznosti i stresa, dok depresivni simptomi nijesu značajno promijenjeni. Kod pacijentkinja sa metastatskim karcinomom pluća zabilježeno je smanjenje depresije i stresa.
Na kontrolnom mjerenju anksioznost je bila značajno viša kod pacijentkinja sa metastatskim karcinomom dojke nego kod pacijentkinja sa metastatskim karcinomom pluća. Autori u diskusiji navode da kod pacijentkinja sa metastatskim karcinomom dojke anksioznost može biti pojačana brigama u vezi sa slikom tijela, ženstvenošću i produženim emocionalnim opterećenjem povezanim sa metastatskom dijagnozom, čak i tokom aktivnog liječenja.
Ovi nalazi ukazuju da se psihološko prilagođavanje ne odvija jednako kod svih pacijentkinja i da tip bolesti može biti važan za razumijevanje njihovih potreba. Istraživanje zato ne posmatra depresiju, anksioznost i stres kao sporedne reakcije na bolest, već kao dio ukupne slike liječenja i kvaliteta života pacijentkinja.
Najvažniji nalaz studije jeste da je početna težina simptoma bila najjači prediktor psihološkog stanja nakon tri mjeseca. Drugim riječima, pacijentkinje koje su u liječenje ušle sa izraženijom depresijom, anksioznošću ili stresom imale su veći rizik da ti simptomi potraju i tokom rane faze liječenja.
Studija je pokazala i jasne razlike u karakteristikama ispitanica. Pacijentkinje sa metastatskim karcinomom pluća bile su značajno starije — medijanska razlika u starosti iznosila je 12 godina — i znatno češće su bile aktuelne pušačice: 93 odsto u odnosu na 33 odsto kod pacijentkinja sa metastatskim karcinomom dojke.
Kod pacijentkinja sa karcinomom pluća mlađa životna dob bila je snažno povezana sa višim početnim psihološkim opterećenjem. Istraživanje je obuhvatilo i analizu faktora poput starosti, tipa karcinoma, pušačkog statusa i važnosti vjere, ali je pokazalo da je početno psihološko stanje pacijentkinja najvažniji pokazatelj njihovog kasnijeg stanja.
Autori navode i da tokom studije nije bila dostupna standardizovana psihološka podrška, što dodatno naglašava značaj ranog prepoznavanja pacijentkinja koje su pod najvećim psihološkim opterećenjem.
Poruka istraživanja je jasna: u liječenju metastatskog karcinoma nije dovoljno pratiti samo medicinski odgovor na terapiju. Potrebno je pratiti i psihološko stanje pacijentkinje, jer se već na početku liječenja može prepoznati ko je pod najvećim rizikom od dugotrajnog psihološkog opterećenja.
