Više od 30 djece, učenika osnovnih i srednjih škola, premješteno je u posljednje četiri godine u drugu školu, nakon izricanja te vaspitne mjere. Iz Ministarstva prosvjete “Vijestima” su kazali da takvi učenici dobijaju podršku od psihološko-pedagoške (PP) službe, da takva služba realizuje brojne aktivnosti i nakon premještanja učenicima pruža podršku, kako bi se oni što bolje integrisali u novu sredinu, uklopili i uključili u obrazovno-vaspitni sistem.
Istovremeno, iz resora koji vodi Anđela Jakšić Stojanović , primjećuju i da se to ne radi uvijek.
Da nadležni za postupanje sa djecom sa poremećajima u ponašanju ne rade uvijek ono što se od njih očekuje i što je propisani standard, primjećuje i zaštitnik za ljudska prava i slobode (ombudsman):
“Nerijetko se samo pokušavaju sanirati posljedice, a nadležne službe odgovornost prebacuju jedna na drugu, a to ne garantuje pomoć i podršku i ne daje dobar primjer učenicima”.
Vaspitna mjera premještanje u drugu školu predviđena je Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju. Takve mjere primjenjuju se “samo u slučaju ako imaju pedagoško opravdanje”. Iz Ministarstva prosvjete, međutim, kažu da se tom mjerom, problemi ne mogu riješiti uvijek:
“Dosadašnje iskustvo nam je pokazalo da se prebacivanjem učenika iz škole u školu, uglavnom problemi ne rješavaju”.
Naveli su nedavni primjer osnovca iz Podgorice, koji je više puta premještan:
“U redu je da se možda jednom sprovede ta vaspitna mjera, da se djetetu obezbijedi sva psihološka i pedagoška pomoć, podrška…, ali daljim prebacivanjem se ne rješava problem, što znači da sve treba ozbiljno izanalizirati, uključiti sve relevantne institucije i osmisliti novi predlog mjera”, rekli su iz tog resora.
Najavili su i da planiraju da u narednih desetak dana formiraju radnu grupu “koja će se baviti analizom i izmjenom Pravilnika o pohvalama, nagradama i vaspitnim mjerama za učenike osnovne škole”.
Precizirali su i da je u prethodne četiri godine 35 učenika dobilo vaspitnu mjeru premještaj u drugu školu. Od toga, 27 je slučajeva u osnovnim i osam u srednjim školama.
Zaštitnik je nedavno, u slučaju drugog učenika, kojem je takođe izrečena mjera premještanja u drugu školu, objavio mišljenje na dvije pritužbe, čiji je zaključak da ni škola iz koje je premješten, ni ona u kojoj je trebalo da nastavi školovanje, nisu postupale u najboljem interesu djeteta.
Komentarišući uopšte praksu izricanja vaspitnih mjera, savjetnica ombudsmana Duška Šljivančanin , kazala je da je to sastavni dio obrazovnog procesa i da, u određenim slučajevima, učenici nakon toga poprave svoje ponašanje.
Ipak, mjere nisu uvijek i svrsishodne.
“Postupajući u konkretnim slučajevima, zaštitnik primjećuje da iskazivanje neprihvatljivog ponašanja učenika traje dug vremenski period, nerijetko i godinama, te da preduzimane mjere u odnosu na konkretnog učenika ne daju željene rezultate, s obzirom na to da svaka sljedeća mjera bude teža od prethodne”.
Zaštitnik u praksi, dodala je Šljivančanin, primjećuje i da obrazovna ustanova, u tom procesu, ne uključuje pravovremeno (ili uopšte) druge službe u cilju pružanja pomoći učeniku, uvidjevši da postojeći mehanizmi ne daju rezultate.
“Stiče se utisak da obrazovne ustanove ne pokazuju dobru volju da pomognu učeniku i pruže mu priliku da uz različite oblike podrške, promijeni ponašanje i pokaže svoj potencijal i bolje rezultate”, kazala je.
Nacionalno zakonodavstvo i Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta, podsjetila je Šljivančanin, obavezuju državu da obezbijedi najviši standard u obrazovnom sistemu, poštujući individualne potrebe učenika. Zato je, kazala je ona, u cilju edukacije o različitim oblicima neprihvatljivog ponašanja, problema u komunikaciji, nenasilnoj komunikaciji i štetnosti posljedica koje ono ostavlja na pojedinca, posebno na dijete, neophodno intenzivno raditi i sa učenicima i sa nastavnim kadrom.
Konkretno PP služba, dodaje, mora da u svakom pojedinačnom slučaju sprovodi programe i sa učenicima, ali i prosvjetnim radnicima.
“I, u zavisnosti od konkretnog slučaja, uključi i druge službe u cilju pružanja pomoći djetetu i/ili nastavnom kadru. Zaštitnik primjećuje da pasivan odnos obrazovnih ustanova, u određenim slučajevima, bilo da je uzrokovan nedostatkom kapaciteta ili iz nekog drugog razloga, dovodi do usložnjavanja problema”, rekla je ona.
Standard u toj oblasti, dodaje, podrazumijeva individualan pristup djetetu/učeniku i ispitivanju uzorka nekog poremećaja u ponašanju, preddelinkventnog i/ili delinkventnog postupanja, kao prvi korak u saniranju posljedica i pružanje pomoći i podrške.
Upravo posvećen rad PP službe i učitelja/nastavnika koji neposredno rade sa djetetom, pod pretpostavkom da škola ima uslova za to, dodala je ona, uz uključivanje stručnih lica iz oblasti socijalne i dječije zaštite i zdravstvene zaštite, mogu obezbijediti željeni rezultat.
“Zaštitnik u svom postupanju rijetko prepozna poštovanje pretpostavljenog standarda, već samo pokušaje saniranja posljedica i prebacivanje odgovornosti između nadležnih službi. Takav pristup ne garantuje pomoć i podršku u konkretnim slučajevima i nikako ne daju dobar primjer učenicima uopšte, jer se odaje utisak nesvrsishodnosti zakonskih mjera i ostavlja prostor za eksaliranje neprihvatljivog ponašanja, kako u okviru obrazovne ustanove, tako i u društvu”, rekla je ona.
Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja, u čijoj su nadležnosti centri za socijalni rad kazali su da mjera premještanja nekad daje odgovarajuće rezultate, ali i da je, prije tog koraka, neophodno da nadležni preduzmu sve zakonski predviđene mjere i da ostvare međusobnu saradnju.
“Upravo iz razloga što djeca sa problemima u ponašanju često imaju iskustvo odbačenosti, viktimiziranosti i stigmatizovana su na različite načine”, rekli su.
Kada maloljetnik, uz izrečenu vaspitnu mjeru, promijeni školsku ustanovu, pojašnjavaju, voditelj slučaja nadležnog centra za socijalni rad razgovara sa predstavnicima PP službe u novoj školi, pravi se plan podrške, maloljetnik se uključuje u rad sa psihologom i pedagogom, nastavlja se praćenje porodice i rad sa porodicom…
Kazali su i da kazna, u psihološkom i pedagoškom smislu, može trenutno da zaustavi neko ponašanje, ali da je u radu sa djecom koja imaju probleme u ponašanju neophodno dugoročno planiranje.
“Upravo vještina koja ovoj djeci često nedostaje, jer imaju sklonost ka impulsivnom reagovanju. Važno je da i sami ne upadnemo u tu klopku impulsivnog reagovanja”, rekli su iz resora socijalnog staranja.
Uz to, sankcije, odnosno kazne, kako dodaju, ne uče djecu drugačijim ponašanjima i neophodnim vještinama, jednoobrazne su i donose se bez obzira na uzroke i posljedice ponašanja koja se žele suzbiti. A uzroci neprikladnog ponašanja su raznoliki:
“Od problema sa kontrolom impulsa, problema i teškoća u učenju, pretrpljenog nasilja u školskoj ili porodičnoj sredini… stoga zahtijevaju individualizovani pristup. Poremećaji ponašanja su česti kod djece koja su pretrpjela neku vrstu traume i zato je važno razumjeti razloge ponašanja i naučiti djecu drugačijim načinima reagovanja, kroz savjetodavni rad, psihološke i psihoterapijske tretmane, a ponekada je potreban i farmakološki tretman. Rad sa roditeljima, takođe, mora biti intenzivan”, rekli su “Vijestima” i dodali da je, s obzirom na kompleksnost tematike, potrebno dodatno razvijati usluge u toj oblasti, kao i dodatnu podršku djeci, roditeljima i ustanovama koje se bave njihovim najboljim interesima.
Iz resora socijalnog staranja rekli su da pravo na školovanje pripada svakom djetetu, bez izuzetka, i da eventualni prelazak na vanredno ili onlajn školovanje, mora biti vremenski ograničen.
“A odluka o istome donesena isključivo u koordinaciji svih institucija u okviru plana podrške za djecu, s tim da plan sadrži i odgovarajuće tretmane za dijete, kako bi se što prije vratilo redovnom školovanju”, kazali su “Vijestima”.
Temama o djeci sa problemima u ponašanju, mediji se ne bave na način koji odražava poštovanje njihovih garantovanih prava, bez obzira da li je dijete u ulozi žrtve ili ne, kaže zaštitnik: “Senzacionalizmu nema mjesta u slučajevima koji se odnose na djecu”.
