Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku, u crkvi Svetog Ivana Krstitelja, kao sin Antuna Andrića, podvornika u pravosuđu, i Katarine Andrić, rođene Pejić. Iako je rođen u Travniku, zbog okolnosti njegova porodica bila je vezana za Sarajevo i Višegrad.
Već u najranijem djetinjstvu Andrić je pretrpio velike gubitke – ostao je bez oca sa samo dvije godine. Majka Katarina bila je primorana da ga preda na čuvanje muževoj sestri Ani Matkovšik u Višegrad, grad koji će kasnije značajno uticati na njegovo književno stvaralaštvo.
U Višegradu, mladi Andrić svakodnevno je posmatrao vitke stubove Mosta na Drini, što će kasnije postati simbol njegovog stvaralaštva. Nakon nekoliko godina, vratio se majci u Sarajevo, đe je 1903. godine upisao Veliku gimnaziju, najstariju srednju školu u Bosni i Hercegovini.
Gimnazijske godine i rani literarni rad (1903–1912)
Od malih nogu povlačio se u sebe i bio duboko introspektivan. Njegova majka često mu je savjetovala: „Kad te neko pita kako si, reci – dobro, pa će ti i biti dobro!“
Tokom gimnazijskih dana Andrić je počeo da piše poeziju. Već 1911. godine, u časopisu Bosanska vila, objavio je svoju prvu pjesmu „U sumrak“. U tom periodu bio je i strastveni pobornik integralnog južnoslovenstva i aktivan član pokreta Mlada Bosna, zalažući se za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austro-Ugarske.
Studije i život u inostranstvu (1912–1914)
Uz pomoć stipendije Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić je 1912. započeo studije na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu. U gradu na Savi upoznao je zagrebačku inteligenciju, učestvovao u kulturnim salonima i nastavio literarne aktivnosti.
Godinu dana kasnije prešao je u Beč, đe je slušao predavanja iz istorije, filozofije i književnosti. Zbog nepovoljne klime, 1913. godine je uz pomoć profesora Tugomira Alaupovića prešao na Filozofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu.
Rat i političko zatvaranje (1914–1915)
Na Vidovdan, 28. juna 1914, nakon atentata u Sarajevu i smrti nadvojvode Franza Ferdinanda, Andrić je napustio Krakov i uputio se ka Splitu. Sredinom jula uhvatila ga je austrijska policija i odvela prvo u Šibenik, a potom u Maribor, đe je bio politički zatvorenik do marta 1915.
Tokom boravka u tamnici, Andrić je doživio poniženje i izolaciju, ali je u tom periodu intenzivno pisao pjesme u prozi, koje će kasnije značajno oblikovati njegov književni opus.
Povratak iz zatvora i književni život u Zagrebu
Po izlasku iz zatvora, Ivo Andrić je bio ozbiljno bolestan – obolio je od upale pluća i primljen u Bolnicu milosrdnih sestara u Zagrebu, koja je u to vrijeme bila stjecište hrvatske inteligencije koja je izbjegavala aktivno učestvovanje u Prvom svjetskom ratu. Uprkos slabom zdravlju, Andrić se brzo uključio u kulturni život Zagreba.
Tu je, zajedno sa piscem Ivom Vojnovićem, dočekao amnestiju i uključio se u pripreme prvog broja časopisa Književni jug, značajnog projekta okupljanja južnoslovenske književnosti u trenucima političkih i društvenih previranja.
Istovremeno, u Zagrebu je dovršio zbirku stihova u prozi Ex Ponto, objavljenu 1918. godine. Ova zbirka nastala je u trenutku sloma Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, i u sebi nosi sve osjećaje gubitka, nostalgije i intelektualne refleksije karakteristične za Andrićev rani period.
Beograd i nova faza života
Po preseljenju u Beograd 1919. godine, Andrić je, zahvaljujući pomoći dr Tugomira Alaupovića, započeo rad u Ministarstvu vjera. Beograd ga je srdačno primio, a on se brzo uključio u intelektualni i književni život prijestonice. Redovno je posjećivao kavanu Moskva, okupljalište pisaca i intelektualaca, đe se družio sa Milošem Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem i Sibetom Miličićem.
U tom periodu upoznao je Veru Stojić, koja mu je ostala bliska prijateljica i saradnica do kraja života. Vera mu je pružala podršku i pažnju, ali bez ikakvih zahtjeva ili očekivanja, što je odgovaralo njegovoj prirodi povučenog, intelektualnog čovjeka.
Početkom 1920. godine, Andrić započinje diplomatsku karijeru u Vatikanu, ubrzo postavši vicekonzul u Gracu. Uprkos zaposlenju, odlučuje da nastavi obrazovanje i 1923. godine upisuje Filozofski fakultet u Gracu. Već u junu 1924. godine brani doktorsku disertaciju „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“. Njegov doktorat, koji detaljno analizira kulturni i vjerski život Bosne pod osmanskom vlašću, izazvao je određene kontroverze, pa nije bio uključen u sabrana djela nakon dobijanja Nobelove nagrade, zbog nezadovoljstva pojedinih muslimanskih političara.
Po završetku doktorata, Andrić se vraća u diplomatsku službu, a istovremeno objavljuje prvu zbirku priča u izdanju Srpske književne zadruge. Njegov književni rad u tom periodu potvrđuje sposobnost da prošlost Bosne interpretira s dubinom i empatijom koju je razvio kroz sopstvena iskustva, putovanja i emotivne gubitke.
Krajem 1925. godine doživljava veliki gubitak – preminula mu je voljena majka. Ljubav i odanost prema njoj opisao je u djelu Ex Ponto:
„Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke, veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko jer pada i po tvom srcu. U sobi u kojoj sam se rodio, u kobni čas…“
Na njenom grobu, prema njegovim uputstvima, uklesane su riječi:„Svojoj dobroj majci, njezin Ivan!“
Na spomeniku poočimu iz Višegrada napisao je:„On bijaše dobar, plemenit i voljen. Sad se raduje u vječnom miru. I živi svijetao u uspomeni. Svom dragom poočimu, Ivan i Ana!“
U pismu svom životnom mentoru i spasiocu, profesoru Tugomiru Alaupoviću, 1927. godine opisao je gubitak tetke:
„Prebolio sam gripu i anginu i upravo sam počeo da se oporavljam kad mi stiže vijest da mi je umrla tetka u Višegradu. Nisam joj mogao ni na sahranu otići. Nisam više imao nikoga. Ni kuda, ni kome.“
Uprkos porodičnim tragedijama, Andrić nastavlja svoj profesionalni uspon. Na prijedlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, primljen je u Srpsku akademiju nauka i umjetnosti, a postavljen je za vicekonzula Kraljevine Jugoslavije u Marseju, zatim u Parizu, Briselu i Ženevi.
U Beogradu 1932. godine objavljuje svoju drugu zbirku pripovijedaka, Anikina vremena, u kojoj su objedinjene ranije objavljene priče, potvrđujući njegov književni značaj i dubinu životnih iskustava.
U Andrićevoj ostavštini nijesu pronađena pisma koja bi otkrivala nježna osjećanja dama prema njemu, jer je Andrić vodio računa da se ona unište odmah po prispijeću. Ipak, žene s kojima je bio u prijateljskim ili ljubavnim odnosima sačuvale su njegova pisma – od Zdenke Marković iz rane mladosti, do Vere Stojić, koja je bila njegov saradnik i prijateljica do smrti.
Među njima se izdvaja i srpska kostimografkinja Milica Babić, udata Jovanović, koja je sačuvala Andrićeva pisma dok je još bila u braku sa Nenadom Jovanovićem.
Oženio se relativno kasno, tek u 66. godini života, sa Milicom Babić. Njihov brak nije bio trenutni impuls, već krunisanje decenija pažljivo izgrađenih emotivnih iskustava, prijateljstava i suptilnih ljubavnih veza koje su oblikovale njegov karakter i književni glas.
Prije nego što je stupio u brak sa Milicom, Andrić je imao nekoliko emotivnih veza koje su mu pomogle da razvije sposobnost iskrenog i nenametljivog povezivanja sa ženama. Njegova prijateljica Evgenija, bolujući od teške bolesti, dobijala je od njega pisma ispunjena duhovitim savjetima i šalama koje su trebale da joj pomognu da istraje u strpljenju i smirenosti. Posljednje pismo koje joj je uputio nikada nije dobilo odgovor jer je Evgenija preminula, ali taj odnos pokazuje Andrićevu sposobnost da voli i bude odan, čak i kada ljubav nije bila uzvraćena na očekivani način.
Njegova pisma mladim ženama, uključujući i mladu Zagrepčanku, bila su iskrena, ponekad pomalo igrokazna, ali su uvijek nosila toplinu i pažnju. Andrić je u njima balansirao između ozbiljnosti i humora, suptilno pokazujući svoju zrelost i mudrost, iako je često bio tek par godina stariji od svojih sagovornica. Sličnu inspiraciju pronašao je u Jeleni, mladoj umjetničkoj duši Zagreba. Iako mu Jelena nije uzvratila ljubav, njen duh i intelektualna otvorenost motivisali su ga na pisanje, a Andrić je ostao zahvalan na toj emotivnoj stimulaciji.
„Ja ću postati sentimentalni. A ti nećeš, valjda, počiniti nespretnost i umrijeti. U svakom slučaju, javi se, to jest, ako umreš biće malo teško, ali ti gledaj, ipak, da se javiš. Pa sjeti me se u oporuci.“
Ovaj fragment iz njegovih pisama odražava Andrićevu sposobnost da kroz riječi prenese nježnost i brigu, čak i kada je ljubav bila nesigurna ili nedostižna.
Milicu Babić Andrić je poznavao decenijama, kroz složen i često nepristupačan odnos koji je sama Milica opisivala kao „grešnu ljubav“. Njihovo druženje započelo je prije nego što je njen suprug, Nenad Jovanović, dobio postavljenje u jugoslovenskom poslanstvu u Berlinu – Andrić je tada omogućio Nenadu tu priliku, pokazujući istovremeno diskreciju i brigu prema Milici.
Andrić je svoju naklonost prema Milici pokazivao nenametljivo, kroz pažnju i diskretne geste. Njegova opčinjenost Milicom, koja je bila sedamnaest godina mlađa od njega, bila je očigledna prijateljima i saradnicima. Često ju je postavljao za domaćicu na svojim prijemima, jer je sam, kao neoženjen čovjek, želio da se njegovi gosti osjećaju prijatno, a da Milica bude u centru pažnje na kulturan i nenametljiv način.
Njihov odnos nije bio samo sentimentalni, već i intelektualni savez – Milica je bila njegova sagovornica, prijateljica i podrška, a Andrić je u njenom prisustvu nalazio mir i stabilnost koji su mu bili potrebni nakon decenija samostalnog, ponekad osamljenog života posvećenog pisanju.
Od 1939. godine, od trenutka kada je Milica ušla u njegov život, pa sve do smrti Nenada Jovanovića 1957. godine, njihovo druženje i povjerenje raslo je, a Andrić je u Milici pronašao partnerku koja je razumjela njegovu strast prema književnosti, njegovu introvertiranost i posvećenost umjetnosti. Tek nakon te duge i trajne veze, u 66. godini, Andrić i Milica su stupili u brak, spajajući ne samo svoja srca, već i decenije prijateljstva, uzajamnog poštovanja i intelektualne harmonije.
Po povratku u Beograd u martu 1933. godine, Ivo Andrić preuzima dužnost savjetnika u Ministarstvu spoljnih poslova Kraljevine Jugoslavije. To je bio period njegove pune zrelosti – kako intelektualne, tako i duhovne. U tom vremenu Andrić postaje jedno od centralnih imena jugoslovenske diplomatije, ali i sve istaknutiji književnik, koji uspijeva da spoji iskustvo državnika sa umjetničkom refleksijom o ljudskoj prirodi i istoriji.
Još iste godine, 14. novembra 1933, odgovara pismom dr Mihovilu Kombolu, uredniku Antologije novije hrvatske lirike, odbijajući da njegove pjesme budu uvrštene u izdanje koje bi isključilo autore druge vjere ili porijekla. Njegovo pismo postaje primjer intelektualnog dostojanstva i moralnog integriteta:
„Ne bih nikada mogao sudjelovati u jednoj publikaciji iz koje bi principijelno bili isključeni drugi naši meni bliski pjesnici, samo zato što su druge vjere ili rođeni u drugoj pokrajini. To nije moje uvjerenje od juče, nego od prve mladosti, a u zrelim godinama takva osnovna vrednovanja ne mijenjaju se.“
Ovim riječima, Andrić je potvrdio ono što je cijelog života dosljedno zastupao – jedinstvo jugoslovenskog kulturnog prostora i poštovanje prema svakom čovjeku bez obzira na porijeklo, vjeru ili naciju.
Tokom narednih godina Andrić živi povučeno u hotelu Excelsior u Beogradu, gdje provodi najplodniji period svog stvaralačkog života. U četiri godine napisao je i objavio nekoliko ključnih djela: zbirku pripovijedaka Olujaci, esej Razgovor s Gojom, književno-istorijski tekst Njegoš kao tragični junak kosovske misli, kao i prvi dio triptiha Jelena, žena koje nema.
Upravo je taj triptih decenijama izazivao znatiželju čitalaca i književnih kritičara. Ko je bila ta žena „koje nema“? Da li je postojala u stvarnosti ili je bila simbol? Ivo Andrić, poznat po svojoj zatvorenosti i suzdržanosti, nikada nije odgovorio. No, svjedoci su govorili da je kroz svoj život upoznavao brojne žene – ljepotice iz Višegrada, Sarajeva, Zagreba, ali i iz diplomatskih centara poput Rima, Madrida, Bukurešta, Marseillea, Trsta i Ženeve. Sve one su, u manjoj ili većoj mjeri, oblikovale njegov pogled na ljubav i žensku dušu.
Iako je uživao u pažnji i ljepoti ženskog svijeta, Andrić je u suštini bio usamljen čovjek. Često je govorio prijateljima da ne zna da li mu više škodi život u diplomatiji ili sopstvena potreba za samoćom. Pisanje je bilo njegov način da preživi – i osamu, i bol, i nemir koji je nosio u sebi.
U poznim godinama, Andrić se često osvrtao na svoje porijeklo i djetinjstvo u Višegradu. O svom odrastanju kod tetke i teča, koji su ga posinili jer nijesu imali đece, pisao je sa dubokom zahvalnošću:
„Pošto teča i tetka nijesu imali đece, odlučili su da me posine. Oni su mi bili drugi roditelji. Ostavili su mi u nasljeđe kuću u Višegradu, i to je jedino dobro koje sam od nekoga naslijedio za svog dugog života.“
Kasnije je tu kuću poklonio opštini Višegrad za izgradnju Doma kulture. Slično je postupio i sa kućicom za odmor u Herceg Novom, koju je gradila njegova supruga Milica Babić – poklonio ju je njenoj sestri.
U jednom pismu duhovito je zapisao:
„U posljednje vrijeme nude mi veći stan ili posebnu kućicu, ali tvrdoglavo sam odbio. Rekao sam: bolje je meni ovđe, a to sa zasebnom vilom bilo bi u skladu s onom narodnom: ‘Nova štala, a stara stoka.’“
Ove riječi najbolje svjedoče o njegovoj skromnosti i ironiji, ali i o unutrašnjoj dosljednosti čovjeka koji nikada nije težio materijalnom bogatstvu. Njegova najveća vrijednost bila je – rad, dostojanstvo i duhovna čistota.
U prvim poslijeratnim godinama, Ivo Andrić preuzima funkciju predsjednika Saveza književnika Jugoslavije. U narednom periodu bio je izuzetno aktivan u javnom životu – držao je predavanja, govorio na javnim skupovima i, kao član različitih delegacija, često putovao po zemlji i inostranstvu.
Godine 1954. Andrić postaje član Komunističke partije Jugoslavije, a u istom periodu štampa se i njegovo kapitalno djelo Prokleta avlija. Ovo je označilo jednu od ključnih tačaka u njegovoj profesionalnoj karijeri, kada je književni uspjeh počeo da prati i priznanje unutar društveno-političkog života zemlje.
Kada je 1945. objavio Na Drini ćuprija, Andrić je djelo poklonio bračnom paru Jovanović, uz posvetu u kojoj je izražena nada da će Nenad uskoro povratiti slobodu iz logora – što se i dogodilo krajem iste godine. Nakon povratka iz zarobljeništva, Nenad je dobio posao prevodioca u novinskoj agenciji Tanjug, čime je druženje utroje nastavljeno i dalje.
Ono što niko nije znao jeste kada su Milica i Andrić shvatili da on od početka ne gleda na nju samo kao na prijateljicu. Po Milicinom udovištvu, Andrić joj je počeo slati poruke sa svih putovanja, nastavljajući dugogodišnju razmjenu pisama. Pisma su ponekad putovala na razne destinacije i u hotele u kojima bi odsijedali, da bi jedno drugom pružili radost i pažnju. Punih trideset godina Andrić je čekao trenutak kada će Milica biti slobodna da bi je oženio.
Ivo Andrić imao je šezdeset šest godina kada se oženio Milicom Babić. Ona mu je postala prva i jedina žena, potvrđujući njegovu čuvenu rečenicu:
„Ništa ne biva prije nego što treba da bude.“
Brak su sklopili 7. septembra 1958. godine, uz kumstvo Lule i Aleksandra Vuče.
Nakon vjenčanja, Andrić nije krio da je inspiracija za lik Jelene iz priče Jelena, žena koje nema zapravo Milica, iako ona nikada nije bila književna junakinja njegovih djela. Milica je bila njegova najdraža – prvi i najpouzdaniji saradnik u književnom radu, ali ne i izvor inspiracije na literarni način.
Nakon povratka u Beograd poslije Drugog svjetskog rata, Ivo Andrić započinje mirniji, ali izuzetno plodan period svog života. U to vrijeme već je bio cijenjeni pisac, akademik i diplomata, a beogradski kulturni krugovi smatrali su ga jednim od najuticajnijih intelektualaca epohe.
Svoju svakodnevicu provodio je u stanu u Ulici Proleterskih brigada (danas Andrićev venac), gdje je živio povučeno, ali nikada sasvim izolovano. Uprkos skromnosti i tišini, njegov dom postaje svojevrstan kulturni centar, mjesto okupljanja umjetnika, profesora, književnika i diplomata koji su tražili njegovu mudrost i savjet.
U ovom zrelom životnom razdoblju posebno mjesto zauzima Milica Babić, poznata beogradska slikarka i kostimografkinja Narodnog pozorišta. Andrić ju je upoznao još prije rata, ali su tek pedesetih godina njih dvoje postali bliski i odlučili da se vjenčaju 1958. godine u skromnoj ceremoniji u Herceg Novom.
Milica je bila žena duboke kulture, vedrog duha i tihe snage, što je savršeno odgovaralo njegovoj introvertnoj prirodi.
Iako je bio sklon rezervisanosti prema glumačkom svijetu – smatrajući da glumci „žive tuđe živote, a ne svoje“ – Milicu je doživljavao drugačije. Vidio ju je kao umjetnicu koja stvara, ne imitira, kao osobu koja likovnim izrazom daje novi smisao pozorišnoj umjetnosti.
Uprkos razlikama u temperamentu, njih dvoje su dijelili duboko međusobno razumijevanje. Milica ga je podsticala na društvenost, dok je on nju čuvao od profesionalnih razočaranja i zamora pozorišnog svijeta. Njihova veza bila je spoj racionalnog i emotivnog, staloženog i strastvenog — veza dvoje umjetnika koji su jedno u drugom pronašli mir i smisao.
Vrhunac Andrićevog stvaralaštva i životnog priznanja dogodio se 26. oktobra 1961. godine, kada mu je u Stokholmu dodijeljena Nobelova nagrada za književnost za roman Na Drini ćuprija i cjelokupno stvaralaštvo. To je bio trenutak u kojem je Ivo Andrić postao svjetski simbol jugoslovenske kulture, a njegova djela prepoznata kao most između Istoka i Zapada, hrišćanskog i islamskog svijeta, prošlosti i savremenosti.
Na svečanosti u Stokholmu, uz njega je bila Milica — u elegantnoj plavoj haljini sa crnom mašnom u kosi, smirena i dostojanstvena. Njeno prisustvo, kako su kasnije zapisali svjedoci, djelovalo je kao tihi kontrapunkt njegovom strogom i skromnom nastupu. Dok je Andrić u svom govoru naglašavao odgovornost pisca da „u vremenu mraka i nesigurnosti čuva vjeru u čovjeka“, Milica je sjedjela u prvom redu, ponosna i ganuta.
Velikodušno, Andrić je polovinu novčanog iznosa nagrade poklonio za obnovu i razvoj narodnih biblioteka u Bosni i Hercegovini, želeći da pismenost i kultura dopru do svakog đeteta i svake male sredine. Drugu polovinu poklona donirao je kasnije, u skladu sa svojom filozofijom da se:
„čovjek obogati tek kada drugome pomogne.“
U godinama koje su uslijedile, Andrićev život postao je mirniji, ali i sve teži. Milica je oboljela od teškog oblika artritisa, koji je vremenom oslabio i njeno srce. Ivo ju je njegovao s dubokom pažnjom i nježnošću, rijetko napuštajući stan.
Njihova prepiska iz tog perioda otkriva koliko su bili emotivno povezani — on ju je u pismima oslovljavao „Drago Lijepo“, dok se potpisivao kao „tvoj Ivo Mandarin“. U tim nježnim riječima ogledala se intimnost i poštovanje koje nikada nijesu tražili da javnost razumije.
Milica je preminula 1968. godine, a Andrić je njen odlazak teško podnio. Od tada se gotovo u potpunosti povukao iz javnog života. Rijetko je davao intervjue, odbijao pozive na književne večeri i svečane akademije, posvećujući se čitanju, šetnjama po Beogradu i povremenim susretima sa bliskim prijateljima.
U njegovim posljednjim godinama sve je više dominirala tišina — ona ista tišina koju je često opisivao u svojim djelima, kao metaforu unutrašnjeg mira, ali i tuge.
U knjizi „Ivo Andrić – Život u dvanaest mjeseci“, pisac Muharem Bazdulj detaljno opisuje Andrićeve posljednje mjesece života, rekonstruisane iz bilješki, svjedočenja i ljekarskih izvještaja.
Petog decembra 1974. godine, Andrić je, svjestan da mu se bliži kraj, u svom beogradskom stanu primio Gvozdena Jovanića i Milana Đokovića. Pozvao ih je kako bi im saopštio svoju posljednju volju. Oni su postali svjedoci i potpisnici njegovog testamenta — dokumenta koji, po Bazdulju, otkriva Andrića kao čovjeka koji i u posljednjim trenucima života želi urednost, dostojanstvo i kontrolu nad sopstvenim nasljeđem.
Samo nekoliko dana kasnije, između 16. i 17. decembra, doživio je prvi moždani udar. Kućna pomoćnica, koja je spavala u devojačkoj sobi, probudila se zbog čudnog zvuka i zatekla Andrića na dvorišnom balkonu, bosonogog, blijedog i polugolog, kako gleda u jednu tačku i ponavlja:
„To je strašno, užasno je.“
Bazdulj piše da je ta scena gotovo simbolična – pisac koji je čitavog života posmatrao tamu ljudske sudbine, sada se suočavao sa sopstvenim strahom od smrti.
Ubrzo je hospitalizovan u Beogradu. Prvih dana izgledalo je kao da se stanje stabilizovalo – čitao je novine „Politika“, razgovarao s ljekarima i prijateljima, ponekad se i nasmijao. Ali već 19. decembra, zdravlje mu se naglo pogoršalo. Republički sekretarijat za kulturu izdao je zvanično saopštenje: otkrivena su ozbiljna oštećenja krvnih sudova u mozgu, uz već postojeće srčane i bubrežne tegobe.
Bazdulj piše da je Andrić u tim danima bio:
„Na granici između sna i jave, ali nikada bez svijesti o tome da odlazi.“
Ivo Andrić je preminuo 13. marta 1975. godine, u 83. godini života, tiho i dostojanstveno, kako je i živio. Njegova urna položena je 24. aprila iste godine u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu, pored urne njegove voljene Milice.
Prema njegovoj želji, u urnu je dodata zemlja iz rodnog Višegrada — simbolično spajajući početak i kraj jednog života koji je u sebi nosio cijeli Balkan.
Na njegovom grobu jednostavno stoji:
„Ivo Andrić, 1892–1975.“
Bez epitafa, bez velikih riječi — jer je bilo dovoljno samo ime i prezime, sve preko toga bilo bi suvišno. Njegovo ime, djela i poruka o ljudskoj istrajnosti, ponosu i tihoj patnji već su govorili sve.
