Iako se tumor markeri za ta oboljenja ne koriste kao skrining testovi jer mogu da ukažu i na benigna stanja, neki od njih, poput PSA, mogao bi se koristiti u svrhe skrininga za karcinom prostate. U srednjem i starijem životnom dobu muškarci su skloniji obolijevanju od kolorektalnog karcinoma, karcinoma pankreasa i pluća (naročito ako su pušači), želuca…
Tumori testisa karakteristični su za mlađu populaciju i uglavnom se javljaju u uzrastu između 15 i 40 godina, dok se karcinom prostate pojavljuje gotovo isključivo kod muškaraca starijih od 40 godina.
Iako se tumor markeri za ta oboljenja ne koriste kao skrining testovi jer mogu da ukažu i na benigna stanja, neki od njih, poput PSA, mogao bi se koristiti u svrhe skrininga za karcinom prostate.
“Većina tumor markera nije specifična samo za muškarce. Ipak, kako muškarci i žene imaju različite polne organe, postoje neki tumor marker koji se produkuju u muškim gonadama. Prostata je mišićno-žljezdani organ, smješten u maloj karlici muškarca. Neki od tumor markera koji nam mogu ukazati na razvoj karcinoma prostate i na osnovu kojih možemo predvidjeti njihovu agresivnost ili rasprostranjenost su PSA (Prostata-specifični antigen), free-PSA, PAP (Prostatična kisela fosfataza), CA3 mRNA, 17-Gene signature (Oncotype DX GPS test), 46-Gene signature (Prolaris)”, pojašnjava specijalistkinja kliničke biohemije Mirjana Zindović .
Ona ističe da su neki od tumor markera, koji mogu ukazati na razvoj karcinoma testisa AFP (Alfa-fetoprotein), BETA-HCG (Beta-humani horionski gonadotropin, LDH (laktatna-dehidrogenaza).
“U srednjem i starijem životnom dobu muškarci su skloniji obolijevanju od kolorektalnog karcinoma, karcinoma pankreasa, karcinoma pluća (naročito ako su pušači), karcinoma želuca… Kod dijagnostikovanih oboljenja se uglavnom, u smislu odgovora na primijenjenu terapiju, ili kao pomoć za individualniji izbor terapije, prate koncentracije određenih tumor markera, kao što su: CEA, CA 19-9, Gastrin, CA 72-4, CYFRA 21-1, BRAF V600 mutacije, EGFR genetska mutacija, KRAS genetska mutacija, MSI, dMMR i drugi”, objašnjava dr Zindović.
Tumor markeri, osim u karcinomima, mogu biti povišeni i u drugim bolestima i stanjima. Dr Zejnilović kaže da se ne mogu i ne smiju posmatrati izolovano.
“Ovim analizama mora prethoditi pregled ljekara, koji će na osnovu simptoma i znakova bolesti predložiti dalje dijagnostičke procedure i postupke (ultrazvuk, NMR, CT, PET, biopsija i drugo). Ne mogu se samostalno koristiti za dijagnozu karcinoma”, tvrdi ona.
Poručuje da je određivanje tumor markera najznačajnije u praćenju uspješnosti primijenjenih terapijskih pocedura već dijagnostikovanog karcinoma. Tvrdi da mogu poslužiti otkrivanju rekurentnih tumora, nakon završetka terapije, kada još ne postoje znaci i simptomi bolesti.
“Ne koriste se kao skrining testovi (postavljanje dijagnoze prije pojave simptoma). PSA je do sada jedini tumor marker koji bi se mogao koristiti u svrhe skrininga za karcinom prostate (u smislu specifičnosti i senzitivnosti)”, ističe dr Zejnilović.
Mogu poslužiti otkrivanju rekurentnih tumora, nakon završetka terapije, kada još ne postoje znaci i simptomi.
Ukoliko pacijent ipak samoinicijativno odradi analize nekih tumor markera u laboratoriji i njihove vrijednosti su povišene, neophodno je obratiti se ljekaru radi pregleda i eventualne dopunske dijagnostike.
Dr Zejnilović kaže da pacijent treba da se obrati ljekaru u slučaju da češće mokri, pogotovo noću, ukoliko ima osjećaj da bešika nije potpuno ispražnjena, ukoliko ima bol i pečenje prilikom mokrenja.
Simptomi zbog kojih bi trebalo raditi analize u vezi sa tumorom prostate i testisa su i osjećaj težine i promjene na testisima, kao što su uvećanje, oteklina, zadebljanje, konstantni bolovi u koristima duži od 14 dana… Muškarci bi ljekaru trebalo da se obrate i ukoliko imaju bol u stomaku, nenamjerni gubitak težine, taman urin, sivu stolicu, otežano gutanje i svrab tijela, lošu probavu i uporan kašalj koji traje duže od tri ili četiri sedmice.
Tumor markeri su uglavnom proteini, ali i druge supstance (enzimi, hormoni, antigeni, različiti receptori), koje proizvode u većim količinama kancerogene ćelije ili druge ćelije organizma u odgovoru na prisustvo kancera, kao i pojedina benigna stanja, pojašnjava dr Zejnilović.
Kaže da njihovo prisustvo obezbjeđuje informacije o kanceru, kao što su agresivnost, na koju terapiju može biti osjetljiv i da li djeluje primijenjena terapija.
“Mogu se detektovati u krvi, urinu, drugim tjelesnim tečnostima i tkivima. U kliničkoj praksi se koriste različiti tumor markeri. Neki su povezani sa samo jednim tipom kancera dok drugi mogu biti povezani sa različitim tipovima kancera. Uglavnom se detektuju imunohemijskim tehnikama ili imunofenotipizacijom”, pojašnjava ona.
