I danas, poslije svega, mnogi će pokušati da taj period predstave jednostavno – jedni kao veliku pobjedu, drugi kao veliki poraz.
Ali život nikada nije tako jednostavan.
Posebno na Balkanu.
Jer postoje događaji koji nijesu samo politički.
Već duboko lični.
A referendum 2006. godine upravo je bio takav događaj za stotine hiljada ljudi u Crnoj Gori koji su glasali za zajedničku državu sa Srbijom.
Ne zato što nijesu voljeli Crnu Goru.
Naprotiv.
Već upravo zato što su vjerovali da Crna Gora i Srbija ne moraju biti odvojene da bi bile svoje.
Glas protiv nezavisnosti nije bio glas protiv Crne Gore
To je možda najveća istorijska nepravda koja je napravljena nakon referenduma.
Godinama se pokušavalo predstaviti da su ljudi koji su glasali za zajedničku državu bili protiv Crne Gore, protiv njene budućnosti ili protiv njenog identiteta.
A istina je potpuno drugačija.
Ogroman broj ljudi koji je 2006. glasao za zajedničku državu volio je Crnu Goru jednako snažno kao i oni koji su glasali za nezavisnost.
Samo su drugačije gledali na budućnost.
Vjerovali su da zajednička država sa Srbijom nije prepreka Crnoj Gori, već njen prirodni istorijski, kulturni i identitetski okvir.
Jer za mnoge ljude u Crnoj Gori Srbija nije bila „druga država“.
Bila je porodica.
Bila je istorija.
Bila je emocija.
Bila je dio ličnog identiteta.
I upravo zato je referendum za veliki broj građana bio mnogo više od političkog glasanja.
Bio je osjećaj da se prvi put u istoriji formalno razdvajaju dva naroda koja su vjekovima živjela gotovo kao jedno.
Dvije decenije podjela
Nažalost, umjesto da referendum zatvori jedno istorijsko pitanje, on je otvorio duboke unutrašnje podjele koje u Crnoj Gori traju i danas.
Jer nezavisnost nije došla kao rezultat širokog nacionalnog konsenzusa.
Došla je kroz tijesnu i dramatičnu podjelu društva.
I umjesto da nakon 2006. godine svi budu jednako prihvaćeni kao građani iste države, često se stvarala atmosfera u kojoj su oni koji su glasali za zajedničku državu tretirani kao politički sumnjivi, retrogradni ili nedovoljno lojalni novoj Crnoj Gori.
To je bila velika greška.
Jer država koja želi stabilnost ne smije praviti pobjednike i poražene među sopstvenim građanima.
Posebno ne kada je gotovo polovina naroda glasala drugačije.
Vrijeme je pokazalo mnogo toga
Dvadeset godina kasnije, emocije su i dalje prisutne, ali je vrijeme pokazalo i neke važne stvari.
Crna Gora jeste opstala kao nezavisna država.
Ali isto tako nije nestala ni emocionalna, kulturna i porodična povezanost sa Srbijom.
Naprotiv.
Uprkos svim političkim sukobima, propagandi i pokušajima da se odnosi trajno zatruju, veze između ljudi ostale su jače od politike.
Hiljade porodica i danas žive između Podgorice i Beograda.
Ljudi rade, studiraju, liječe se i stvaraju život na relaciji između dvije države.
I upravo to pokazuje da odnosi Srbije i Crne Gore nikada nijesu mogli biti obični međunarodni odnosi.
Jer ovo nijesu dva potpuno strana svijeta.
Ovo su i dalje duboko povezani narodi.
Problem nije bila nezavisnost, već ono što je došlo poslije
Možda najveći problem nije sama činjenica da je Crna Gora postala nezavisna.
Pravi problem bio je način na koji je dio političke elite nakon 2006. pokušao da gradi novi identitet države – često kroz distanciranje od Srbije i svega što ima srpski predznak.
Kao da nova Crna Gora nije mogla postojati bez stalnog dokazivanja da nije Srbija.
I upravo tu su nastale najveće podjele.
Jer značajan dio građana imao je osjećaj da mora birati između Crne Gore i svog srpskog identiteta.
A to je izbor koji nijedna ozbiljna država ne bi smjela nametati sopstvenom narodu.
Dvadeset godina kasnije – bez mržnje, ali i bez zaborava
Ljudi koji su glasali za zajedničku državu danas uglavnom nemaju iluziju da se istorija može vratiti unazad.
Vrijeme je uradilo svoje.
Nove generacije odrastaju u nezavisnoj Crnoj Gori i to je realnost.
Ali isto tako postoji nešto što nije nestalo – osjećaj da je 2006. godine izgubljena jedna velika zajednička ideja i jedna prirodna bliskost koju politika nikada nije uspjela potpuno izbrisati.
I zato mnogi koji su tada glasali protiv nezavisnosti danas ne osjećaju mržnju prema Crnoj Gori.
Osjećaju tugu zbog podjela koje su ostale iza referenduma.
Jer politika je uspjela da podijeli državu.
Ali nije uspjela da podijeli krv, porodice, istoriju i emocije.
Srbija i Crna Gora će uvijek biti upućene jedna na drugu
Možda je upravo to najveća lekcija dvadeset godina nakon referenduma.
Srbija i Crna Gora mogu imati različite politike, saveze i interese.
Ali nikada neće moći da budu potpuno ravnodušne jedna prema drugoj.
Previše je zajedničke istorije.
Previše porodičnih veza.
Previše identitetske bliskosti.
I upravo zato svaki pokušaj da se odnosi grade na mržnji, propagandi i stalnom traženju neprijatelja dugoročno mora propasti.
Jer narodi nijesu društvene mreže.
Njih ne možete izbrisati jednim političkim sloganom.
Na kraju
Dvadeset godina poslije referenduma, oni koji su glasali za zajedničku državu možda nijesu dobili političku bitku.
Ali nijesu izgubili ono najvažnije – osjećaj pripadnosti i bliskosti prema narodu sa kojim su dijelili istoriju.
I možda je baš zato danas važnije nego ikada da Crna Gora konačno prestane da dijeli svoje građane na „prave“ i „pogrešne“ iz 2006. godine.
Jer država može biti stabilna samo onda kada prihvati sve svoje ljude.
I one koji su glasali za nezavisnost.
I one koji su vjerovali da zajednička država sa Srbijom ima budućnost.
Bez mržnje.
Bez revanšizma.
I bez pokušaja da se pola sopstvenog naroda trajno gurne na marginu istorije.
