– Danas smo svjedoci paradoksa: tehnologija ne samo da je prestigla politiku već je postala prostor u kojem se politika uopšte dešava. Dok se tradicionalna politika bavi granicama i zakonima koji su spori i često anahroni, tehnologija redefiniše samu stvarnost brzinom koju zakonodavstvo ne može da prati. Politika više ne sustiže tehnologiju u smislu regulative, ona pokušava da je `ukroti` kako bi sačuvala svoj uticaj. Međutim, moć se nepovratno seli iz ruku onih koji donose zakone u ruke onih koji pišu algoritme – kazao je Abazović za „Dan“.
Kako je dodao, kognicija građana postaje nova teritorija koju tehnologija osvaja, dok politika tek pokušava da shvati mapu tog novog svijeta.
– Danas politika ne samo da kaska, ona je praktično dezorijentisana pred moći konvergencije tehnologija (NBIC). Više nije riječ o prostom napretku, već o sjedinjavanju nanotehnologije, biologije, informatike i kognitivnih nauka u jedan moćan alat. U tom odnosu, tehnologija više ne čeka dozvolu politike; ona kroz Hypernudge – stalno, algoritamsko i nevidljivo usmjeravanje ponašanja – suptilno mijenja društvenu volju i prije nego što se bilo koji zakon stavi na glasanje. Politika je postala reaktivna, dok tehnologija proaktivno dizajnira našu svakodnevicu – naveo je Abazović.
Abazović ističe da političke elite često tretiraju vještačku inteligenciju (AI) kao moderan ukras u govorima ili kao alat za digitalizaciju administracije, ne shvatajući da je AI zapravo „operativni sistem“ novog društva.
– Postoji duboki kognitivni jaz: dok se govori o `inovacijama`, rijetko ko se bavi suštinskim pitanjima kognitivnog suvereniteta, algoritamske pristrasnosti ili činjenicom da AI može duboko destabilizovati demokratske procese kroz personalizovanu manipulaciju. Elite u regionu, uključujući Crnu Goru, vještačku inteligenciju posmatraju izolovano, a ne kao dio šire kognitivne arhitekture. Ne razumiju da primjena AI, u kombinaciji sa biometrijskim nadzorom i masovnim podacima, omogućava mehanizme poput Nudge-a (suptilnog guranja), koji od građana pravi predvidljive potrošače ili glasače, a da oni toga nisu ni svjesni. Govor o tehnologiji je nažalost uglavnom dekorativan i infrastrukturni, dok se suštinska pitanja o tome kako konvergencija tehnologija mijenja ljudsku prirodu i slobodnu volju potpuno ignorišu – rekao je Abazović.
Bez stroge kontrole, postoji rizik podjele društva na kaste
Naš sagovornik je naglasio da je tehnologija danas zona „distribuirane neodgovornosti“, gdje je proces manipulacije kognicijom toliko usitnjen da niko ne snosi krivicu za gubitak privatnosti ili slobode.
– Ukoliko tehnologija i njena primjena ne budu pod strogom etičkom i pravnom kontrolom, ona će neminovno podijeliti društvo na nove kaste. Na vrhu će biti digitalna aristokratija – oni koji raspolažu tehnologijama ili su sa njima direktno povezani kroz transhumanističke zahvate, dok će ostatak čovječanstva ostati u kasti onih čijim se umovima upravlja pomoću algoritama. To više nije pitanje tehnike, već pitanje opstanka čovjeka kao suverenog bića – zaključio je Abazović.
