Ima jedna ironija istorije koja se ponavlja uporno, gotovo bezobrazno. Dok svijet voli da dijeli lekcije o demokratiji, pravima manjina i evropskim vrijednostima, realnost često ide obrnutim smjerom: u ratom razvaljenoj Siriji, Kurdi su uspjeli da dobiju ono što u „evropskoj“ Crnoj Gori Srbi još nemaju.
Kurdi u Siriji decenijama su bili ljudi bez papira. Hiljadama njih oduzeto je državljanstvo još šezdesetih godina, pretvoreni su u „strance u vlastitoj kući“. Nisu mogli da se zapošljavaju. Njihov jezik nije postojao u javnom prostoru. Država ih je vidjela kao bezbjednosni problem, ne kao građane.
A onda se Sirija raspala.
U haosu rata, pod pritiskom pobuna i međunarodnih okolnosti, Damask je uradio nešto što Podgorica, u miru i bez bombi, ne uspijeva decenijama: priznao je grešku. Kurdi su dobili državljanstvo. Njihov jezik je priznat. Identitet je prestao da bude razlog za sumnju, a postao politička činjenica.
Istovremeno, u Crnoj Gori, državi koja se kune u demokratiju, EU integracije i „građanski koncept“, Srbi i dalje objašnjavaju da postoje. Da su autohtoni. Da nisu došli juče. Da njihov jezik nije strani. Da ne traže privilegije, nego elementarna prava.
I svaki put dobiju isti odgovor, samo u različitim pakovanjima: „nije trenutak“, „to ugrožava državu“, „to je politika“, „to je retrogradno“.
Kako je moguće da u zemlji u kojoj je rat svakodnevica postoji više političke hrabrosti nego u državi koja se hvali stabilnošću? Kako je moguće da režim u Damasku, simbol represije u zapadnim analizama, napravi korak ka uključivanju, dok Podgorica uporno održava sistem selektivne jednakosti?
Odgovor je jednostavan i bolan: u Crnoj Gori problem nikad nije bio zakon, nego strah. Strah da će priznavanje srpskog jezika i punog političkog subjektiviteta Srba srušiti narativ na kojem se decenijama gradio identitet vlasti. Jer ako priznaš realnost, moraš priznati i laž na kojoj si opstajao.
Zato Kurdi u Siriji danas imaju više formalno priznatih prava nego Srbi u Crnoj Gori. Ne zato što je Sirija demokratskija, nego zato što je bila primorana da se suoči sa sobom. Crna Gora još uvijek bira da živi u iluziji.
A istorija je nemilosrdna prema iluzijama. One uvijek traju kraće nego redovi pred šalterima, zakoni pisani za jedne i ćutanje namijenjeno drugima.
I na kraju, nije pitanje zašto su Kurdi dobili prava. Pitanje je koliko još Crna Gora može da ih uskraćuje, a da se i dalje zove evropskom državom.
