Poslije dugo vremena, jedna intervencija Rimokatoličke crkve u hrvatsku politiku, donekle je imala direktnije veze s crkvenim pitanjima: Hrvatska biskupska konferencija u Zagrebu pridružila se kritici gradskih vlasti zbog namjere da promijene imena ulica nazvanih po saradnicima ustaša u Drugom svjetskom ratu.
Tako se na udaru našao i tadašnji nadbiskup Ivan Šarić. Zbog toga je najprije kardinal Vinko Puljić za „Možemo“, vladajuću stranku u Zagrebu, izjavio da je „rigidno lijeva i projugoslovenska“.
Ali to je samo jedan u nizu kritičkih istupa Crkve u Hrvatskoj prema raznim javnim politikama, koji se intenziviraju već mjesecima. Pritom ne vara utisak da takve kampanje dolaze u svojevrsnim talasima.
Sveštenstvo reaguje na najrazličitije teme: zdravstvenu politiku kada je riječ o abortusu, školske programe u vezi sa polnim i seksualnim obrazovanjem, istoriografske – kada se radi o ustaškim simbolima. Sada su na redu nazivi ulica i trgova, što bi u slučaju jednog prelata iz Drugog svjetskog rata načelno moglo biti razumljivo.
Ipak, nadbiskup Šarić nije bio samo saradnik ustaša, već i mnogo gore od toga: pisao je i objavljivao stihovane panegirike poglavniku Anti Paveliću, izjašnjavao se žestoko antisemitski i podržavao nasilna prekrštavanja Srba iz pravoslavlja u katolicizam.
Sa pozicije najmoćnijeg katoličkog autoriteta u Bosni i Hercegovini, to je bilo više od saradnje. Nesumnjivo je uticao na mobilizaciju brojnih Hrvata u redove ustaša, a često i na njihov odlazak u zločin ili smrt – ili oboje. Šarić je umro 1960. u Španiji, gdje je izbjegao i živio pod okriljem fašističkog Frankovog režima.
Današnje crkveno vođstvo u Hrvatskoj praktično se uopšte ne distancira od takvog nasljeđa, čak ni kada se poredi s aktuelnim Vatikanom.
„Tu nema velike tajne“, rekao nam je o takvom stavu teolog Branko Sekulić, „jer riječ je o onome što nazivam etnoreligijantstvom, a ono je duboko zahvatilo Katoličku crkvu u Hrvatskoj i BiH, kao i Srpsku pravoslavnu crkvu.“
O tom fenomenu na prostoru nekadašnje Jugoslavije objavio je prije dvije godine knjigu „Krabulja krišćanskog vulgarizma“ (Maska hrišćanskog vulgarizma). Za etnoreligijantstvo kaže da nastaje „na presjeku etnototalitarne ideologije i etnoklerikalnih aspiracija“.
On smatra da se najdalje u tom procesu otišlo „u Republici Srpskoj kao de jure državi i Herceg-Bosni kao de facto tvorevini“. Ali, kao što napominje, te ambicije ne prestaju na njihovim granicama – one se stalno šire, teritorijalno u pravcu Velike Hrvatske i Velike Srbije.
„A ideološki“, dodao je, „prema potpunoj eliminaciji drugih – onih etnički i vjerski drugačijih koje proglašavaju smrtnim neprijateljima, ili onih ideološki različitih koje proglašavaju apostatima i izdajnicima. Za etnoreligijantstvo, naime, nije dovoljno biti Hrvat da bi bio katolik ili Srbin da bi bio pravoslavac.“
„Ne, jer za pravovjernost se traži odanost ustaškom, odnosno Dražinom četničkom konceptu. Zbog toga je značajan dio crkvenih struktura mogao bez moralne nelagode da blagosilja politike etničkog čišćenja i genocida, pretvarajući ih u sakralne poduhvate“, smatra ovaj teolog iz Šibenika. On zaključuje da im u tom kontekstu jevanđelje ne služi „kao put prema slobodi, već kao tepih za brisanje blata sopstvenog politikanstva, kao što im i Hrist služi kao bubanj za udaranje etnoreligijantskog drila“.
Branko Sekulić uvjeren je da borba protiv takvog narativa nije borba protiv Boga, kako Crkva nastoji da predstavi.
„Upravo suprotno – to je borba za oslobođenje, čija je posljedica i oslobođenje Boga samog od njegovih tlačitelja“, rekao je Sekulić za DW.
U tom svjetlu jasniji je angažman Crkve u raznim društvenim i političkim temama, ali filozof politike Jaroslav Pecnik upozorava da je sve to neraskidivo povezano sa interesom same crkvene institucije, što se dalje tiče prvenstveno njenog materijalnog položaja.
Pecnik za DW ističe da u Hrvatskoj „ona danas živi kao bubreg u loju“, kao bogata institucija. Nabrojao je njene privilegije – društvene, političke, imovinske i druge, kao i poznate državne i nepoznate lokalne dotacije.
Ovaj analitičar slaže se sa ocjenom da se istupi Crkve smjenjuju poput plime i osjeke „još od tzv. demokratskih promjena“, u zavisnosti od njenog taktiziranja u odnosu na šire društvene okolnosti i događaje, dok se pritom miješa u gotovo sve. „Uvijek je, međutim“, nastavlja on, „prisutna želja da bude moralni autoritet i arbitar iznad svih, što služi održanju postojeće moći.“
To na ovim prostorima ide ruku pod ruku s nacionalističkim i konzervativnim politikama, po njegovom sudu, čime objašnjava bliskost i međusobno nadopunjavanje Crkve i HDZ-a, smatrajući da je duhovni motiv samo formalno u prvom planu.
„Crkva može sebi da priušti da ne vidi realnost ovog svijeta, jer uspijeva da zarobi narod nametnutim simboličkim vrijednostima“, rekao nam je Pecnik.
Zatim je ukazao i na „odgovornost navodne ljevice“ koja se udaljila od naroda zavedenog s oltara, dok je Crkvi za vrijeme svojih mandata na vlasti davala i više nego HDZ, „ne bi li je omekšala“.
On tvrdi da je riječ o veoma naivnom i štetnom stavu. Crkvi s etnoreligijantskim konceptom samo su dali dodatni podsticaj, pa se ona u posljednje vrijeme ponaša „ekstremnije nego u doba Franje Tuđmana, dok sada može i da prednjači u odnosu na Plenkovića“.
„Istina je da Crkva nije samo taj najveći dio najvišeg klera, već i niže sveštenstvo i cjelokupna zajednica vjernika, među kojima ima i mnogo drugačije nastrojenih. Ali ovi politički izrazito dominiraju. Baš se i ne čuju oni koji crkveno poslanje doživljavaju socijalnije, a ovu državu priznaju kao sekularnu“, smatra Jaroslav Pecnik.
Na takvu reakcionarnu orijentaciju vrha hrvatskog sveštenstva navodno ne gleda blagonaklono ni sadašnji papa Lav XIV, a pogotovo se to nije dopadalo njegovom prethodniku, papi Franji.
