Nesporno je da određene djelove našeg Ustava treba mijenjati, ali problem gotovo neprekinute političke, ali i pravne, ustavolomije ne leži u samom tekstu, već u nosiocima državnih organa, tj. čitaj političarima koji će umjesto države i za njen račun vršiti njena prava i dužnosti
Gotovo dvije decenije od obnove nezavisnosti Crna Gora stiče preduslove da istinski razvije politički pluralizam koji je do sada bio u nekoj vrsti „hladnoratovskog bipolarizma“ permanentno antigrađanski orijentisanih blokova. U takvom ambijentu načelo podjele vlasti i poštovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda bili su radikalno ograničeni. Ustav CG iz 2007. godine, kao temeljni i fundamentalni pravni akt, trebalo je da garantuje saglasnost između dva načela – načela vlasti – bez kojeg je nemoguće postojanje države (društva) i načela slobode – bez koga bi svaki napredak države (društva) bio nezamisliv.
Ustav i ustavni principi, a u prvom redu princip vladavine prava, nisu odmakli dalje od simbolične funkcije državnog jedinstva i nezavisnosti.
Naglasak na princip vladavine prava, koji se, između ostalog, nalazi u članu 1 Ustava, nije slučajan, imajući u vidu da je riječ o idealu pravno-političke misli da se umjesto vladavine ljudi uspostavi vladavina prava, i to ne bilo kojeg prava, već tzv. „pravednog“ prava, kako to ističe prof. Mijat Šuković. Princip treba da pruži odgovor na pitanje kako se vrši svekolika vlast u državi, a pozitivan odgovor moguć je samo ako se odnosi vlasti i građanina (pojedinca) regulišu pravom i ako se politički sukobi rješavaju pravnim sredstvima. Put ka takvom (pravednom) tumačenju moguće je uvijek naći u međunarodnim ugovorima i opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava (vidjeti član 9 Ustava), a koji se uporno zaobilazi radi (polu)mraka u maniru “ koliko pravnika toliko pravnih mišljenja „.
Talas promjena koji je uslijedio otvorio je niz pitanja vezanih za ustavnu materiju, poput nedostataka, mana ili tzv. ćutanja Ustava. Nesporno je da određene djelove našeg Ustava treba mijenjati, ali problem gotovo neprekinute političke, ali i pravne, ustavolomije ne leži u samom tekstu, već u nosiocima državnih organa, tj. fizičkim licima (čitaj političarima) koji će umjesto države i za njen račun vršiti njena prava i dužnosti. Slavna je američka konstitucionalnost ne zbog najstarijeg i, kako se to često u ustavnoj teoriji kaže, „tvrdog“ Ustava, već zato što je ona integrirana i praćena aktivnostima njenih institucija i građana. Hoc loco , indikativne su riječi Džordža Vašingtona, prvog predsjednika SAD, da je “ Ustav vodič koji nikada neće napustiti „, ili, pak, riječi Kalvina Kulidža, tridesetog predsjednika SAD, da je “ živjeti po američkom ustavu najveća politička privilegija koja je ikada data ljudskoj rasi „.
Ustavna obaveza koja derivira iz člana 10 – obaveza da su svi, a posebno nosioci javnih funkcija, dužni da se pridržavaju Ustava i zakona – ostala je u sjenci moći političkih aktera. Vršenje vlasti (zakonodavne, izvršne i sudske) je bilo sve sem, kako je to skoro u zakletvi Predsjednika istaknuto, „odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno, po Ustavu i zakonu“ (vidjeti član 7 Zakona o Predsjedniku CG). Drugim riječima, od 2007. godine uobičajena je verbalna praksa pridržavanja Ustava i zakona a koja nije praćena i odgovarajućom djelatnom aktivnošću. Najbolju ilustraciju daje čuveni treći mandat nosiocu najveće sudske funkcije – predsjedniku Vrhovnog suda, što predstavlja najveći paradoks ustavnosti i zakonitosti, odnosno prava uopšte, ali i nezavisnosti i samostalnosti judikature. Pogrešno shvaćena maksima res non verba ostavila je po strani ne mali broj pozitivnih primjera.
Ustav CG danas stoji u centru odnosa snaga političkih i ostalih subjekata (u maniru Aristotelovog zoon politikon ) sa pretenzijama moći, dominacije ili želje za autentičnim i arbitrarnim tumačenjem konstitucionalne materije. Nikad se tako glasno i gotovo bez izuzetka kontradiktorno nije govorilo o Ustavu i njegovim prazninama, nejasnoćama i manama. Naruku takvog ambijenta, pored primarnog i dominantnog tranzicionog modela razmišljanja i poimanja društva i njegovih konstituenata, sekundiraju i brojni drugi elementi, koji bi se u konkretnoj stvari odnosili na činjenice vezane za Ustavni sud – počev od njegovog blokiranja (relativno davno), preko odblokiranja u vidu skupštinskih saslušanja kandidata koji su kako u formi odgovora tako i pitanja dobijali dramske i kvazi-profesionalne efekte, do izbora sudija, raznih kalkulacija naslonjenih na oportunitet i politički interes i danas vrlo aktuelnog pitanja upražnjenog mjesta. Na ovaj način se Ustav stavlja u funkciju fleksibilnog sekundanta tzv. crnogorske realne politike koja je sve sem državna, građanska i evropska.
Ratio Ustavnog sudstva jeste očuvanje i jačanje prava koje nosi kvalifikaciju lex superior ili lex fundamentalis . Dakle, njemu je data uloga čuvara Ustava. U ustavno-pravnoj teoriji nailazimo na mišljenja, pretežno opravdana, da se ustavno sudstvo posmatra, ili može posmatrati, kao četvrta grana državne vlasti. Za razliku od ostalih grana – zakonodavne i izvršne u kojima dominiraju (razumski ili ne) elementi politike i judikature u kojoj moraju da dominiraju, a što u praksi često nije slučaj, elementi prava – Ustavni sud se nalazi, kako to konstatuje poznati njemački pravnik Gerhard Lajbholc, u “ rascjepu između politike i prava „. Dugi niz godina svekolika javna scena uporno i uspješno pomjera klatno u korist politike, pa se Ustavni sud udaljava od prava i pravnih načela. Umjesto da ima korektivnu funkciju u odnosu na Skupštinu i kontrolnu funkciju u odnosu na Vladu i Sudstvo, Ustavni sud danas ostaje nemoćan da fundamentalne ustavne principe i postulate očuva od nasrtaja političkih činilaca.
Stavljanje politike u granice prava (Ustava) je osnovna i istinska misija institucije Ustavnog suda koja i dalje ostaje neostvarena. Zato načelo podjele vlasti i poštovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda (dakle, vladavina prava) ostaju u granicama milosti i nemilosti psiholoških i intelektualnih profila 81-og poslanika Skupštine CG.
