„U društvu orijentisanom ka cilju, metrika je važna. Ono što mjerimo utiče na ono što radimo. Ako su naša mjerenja pogrešna, postavićemo pogrešne ciljeve.” Ovako glase argumenti autora Izvještaja Komisije za ekonomska mjerenja 2008. godine. Komisija je osporila ulogu pokazatelja BDP-a kao glavne mjere razvoja. Njeni se zaključci, međutim, mogu primijeniti i na korupciju, koja se tradicionalno (i pogrešno) mjeri samo kao jednodimenzionalni problem.
Globalni indeksi korupcije, uključujući Indeks percepcije korupcije (CPI) Transparensi internešenela i Indeks kontrole korupcije Svjetske banke, svakoj zemlji daju posebnu ocjenu. Rezultat ovakvog pristupa je da se stalno ispostavlja kako su bogate zemlje „veoma čiste“, a siromašne „veoma korumpirane“. Na primjer, u CPI za 2023, Velika Britanija je (sa ocjenom 71) na 20. mjestu na listi najmanje korumpiranih zemalja svijeta, mnogo čistija od Kine (42) i Brazila (36). Većina onih koji koriste CPI, uključujući medije, firme i analitičare, tretira ove brojke kao činjenice.
Ali, da li su bogate zemlje zaista manje korumpirane od siromašnih? Jednodimenzionalni pokazatelji, poput CPI, prikrivaju činjenicu da se kvalitativno različiti vidovi korupcije ne mogu svesti na jedan rezultat. Ovaj pristup sistematski potcjenjuje ono što nazivam „korupcijom bogatih“, koja ima tendenciju da bude legalizovana, institucionalizovana i dvoznačno neetična, za razliku od „korupcije siromašnih“.
U siromašnim zemljama korupcija poprima eksplicitno nezakonite i skandalozne forme poput krađe javnih sredstava ili davanje/primanje mita. Mnogi vjeruju da je ovaj problem nestao u bogatim zemljama. Štaviše, u The Quest for Good Governance, Alina Mungiu-Pippidi zaključuje da su razvijene zemlje dostigle konačno stanje „etičkog univerzalizma“ u kom su „svi jednako tretirani“. Velika Britanija, praćena „djelovima Britanske imperije, naseljene uglavnom stanovnicima evropskog porijekla“, u tom je smislu „klasični istorijski primjer“. Drugim riječima, bogati Zapad je čist.
Ipak, imajući u vidu trenutni porast populizma u demokratijama sa visokim dohotkom, koji je najvećim dijelom reakcija na velike prednosti koje uživaju bogati i politički povezani, „etički univerzalizam“ izgleda više iluzorno nego stvarno. Kako je otkriveno u tekstu „Njujork tajmsa“ iz 2020. godine, tokom pandemije kovida-19 polovina ugovora britanske vlade o medicinskom snabdijevanju išla je preko posebnog VIP kanala „kompanijama koje vode prijatelji ili poznanici političara“.
Kako je onda CPI rangirao Veliku Britaniju kao 20. najmanje korumpiranu zemlju na svijetu? Ocjena zemlje nije zasnovana na anketama koje interno sprovodi Transparensi internešenel, već na kombinaciji podataka iz različitih anketa koje su sprovele treće strane. Gotovo svi oni dolaze iz zapadnih organizacija (npr. Economist Intelligence Unit), i obično su pod velikim uticajem odgovora koje daju zapadni menadžeri.
Pored toga, formulacije u ovim anketama često su veoma nejasne. Na primjer, jedan od izvora CPI je Godišnjak svjetske konkurentnosti (VCI). Ova anketa poslovne menadžere stavlja pred grub binarni izbor: „Mito i korupcija – postoje li ili ne postoje?” Nije ni čudo što su u indeksu CPI bogate zemlje iz godine u godinu „veoma čiste“, iako se obični građani sa ovim mišljenjem ne slažu.
Pošto i dalje nema alternative ovim tradicionalnim indeksima, iako su često kritikovani (čak i od strane kreatora CPI indeksa), sastavila sam eksperimentalni „Ujedinjeni indeks korupcije“ (UCI). Kao i CPI, UCI mjeri percepciju korupcije i zasniva se na anketama stručnjaka. Ali, on dijeli korupciju na četiri različite varijacije: sitne krađe (npr. iznuđivanje koje dolazi od policajaca pozornika), velika krađa (pronevjera sredstava od strane političara), novac za brzinu (mali mito za prevazilaženje birokratskih prepreka ili nevolja), novac za pristup (velika plaćanja u zamjenu za ekskluzivne, unosne privilegije poput ugovora ili finansijske pomoći).
Dok su prva tri vida korupcije – endemski u siromašnim zemljama – bezočno nezakoniti i direktno štetni, pristup novcu može biti ilegalan (kao kod podmićivanja) ili dozvoljen (kao kod finansiranja kampanje). Sofisticirane metode kupovine privilegija mogu uključivati čitave institucije u kojima nijedan pojedinac nije korumpiran. Na primjer, proces pranja novca (a grad London je jedan od poznatih centara za to) podrazumijeva nesmetano kretanje sredstava preko granica – uz pomoć renomiranih finansijskih institucija. U SAD su banke zajedno potrošile milijarde dolara lobirajući za slabu regulativu koja je dovela do finansijske krize 2008. godine. Optužen je, međutim, samo jedan bankar.
UCI indeks koristi sopstvenu ekspertsku anketu kako bi rangirao sva četiri vida korupcije. Da bih poboljšala kvalitet mjerenja, koristim metodu vinjete: od ispitanika se traži da procijene realnost konkretnih scenarija, a ne opšti nivo korupcije. Moj prototip, koji pokriva 15 zemalja, prikazuje ukupni UCI rezultat svake države, ali ga dalje raščlanjuje na četiri kategorije korupcije, pri čemu je dominantni vid naglašen (bojom). Sada imamo priliku da uporedimo ne samo zbirni nivo percipirane korupcije, već i vrste i konfiguraciju korupcije u različitim zemljama.
Jedno prosvjetljujuće poređenje između SAD i Kine. Generalno, Amerika je manje korumpirana od Kine, ali u kategoriji „gotovina za pristup“ (koja je dominantni vid korupcije u obje zemlje) jaz između njih je najmanji. Primjetno je da Amerika ima viši rezultat u kategoriji novac za pristup od nekih zemalja sa nižim prihodima, poput Tajlanda i Gane. Kada bismo koristili samo ukupni rezultat, onda bismo zaključili da je Amerika čista, bez korupcije. Ali kada raščlanimo ukupni rezultat, onda možemo početi da objašnjavamo šta znači populistički poziv da se „isuši močvara“.
Još interesantnije je to što u SAD i Kini preovlađuju različiti oblici plaćanja za pristup novcu. Kada se procjenjuje vjerovatnoća scenarija podmićivanja kroz lične mreže pojedinih političara, Kina jasno dominira. Ali kada uzmemo u obzir „rotirajuća vrata“ (prelazak zaposlenih iz privatnog u javni sektor i obrnuto) ili preuzimanje regulative od strane privatnih interesa putem lobiranja, onda Amerika dolazi na prvo mjesto.
Drugim riječima, u SAD je korupcija u kategoriji „gotovina za pristup“ uglavnom institucionalna, dok je u Kini još na ličnom nivou, uključujući mito i hrpe skrivenog novca. Ne može se sa sigurnošću reći da je Kina korumpiranija zemlja od SAD, ali korupcija u Kini svakako ima drugačije kvalitete.
Greške u mjerenju indeksa korupcije nisu samo tehničke. U osnovi, oni potvrđuju iluzorne, licemjerne i generalno evrocentrične ideje da su zemlje sa visokim dohotkom postigle trajno stanje etičke čistote. U stvarnosti, korupcija možda neće nestati kako zemlje postaju bogatije. Umjesto toga, evoluira, postaje složenija i manje primjetna.
Moramo nastaviti da se borimo protiv „korupcije siromašnih“. Ali ako detaljno opisuju korupciju, kapitalističke demokratije mogu skrenuti prijeko potrebnu pažnju na neke od svojih najhitnijih problema. To uključuje rastuću nejednakost, opadanje povjerenja javnosti u vlasti i „modernu korupciju“, kako to naziva administratorka USAID-a Samanta Pauer (primjer takve korupcije su transnacionalne mreže nezakonitog finansiranja). Da biste riješili ove probleme, prvo morate precizno da ih izmjerite, umjesto da se pretvarate da ne postoje.
